Moji roditelji umirovljenici već su izračunali koliki će biti njihov udio u onom što mi novinski učeno zovemo kresanje javne potrošnje. Sjeli su prekjučer za kuhinjski stol, uzeli u ruku papir i flomaster i iskalkulirali koliko je pet posto od njihovih mirovina. Ispod crte podvukli su brojku - okruglu i zloslutnu - a ta brojka otprilike odgovara onom koliko ja mjesečno platim za struju plus vodu.
Navodim svoju familiju za primjer, ali oni nisu jedini. Više-manje svi oni koje u ovoj zemlji ubrajamo u mitsku kategoriju “obični ljudi“ sjede ovih dana uz nekakve kuhinjske stolove i računaju koliki je njihov numerički udio u nacionalnom jutarnjem mamurluku. Duga je u Hrvatskoj povorka onih koje danas boli glava od jučerašnje terevenke, što vlastite, što opće nacionalne. Kako se moraju osjećati oni koji su još preklani dizali kredite da kupe HT-ove dionice danas kad im kamate luduju gore-dolje, a dionice su potonule poput mlohave krpe? Kako se moraju osjećati oni koji su se u godinama “just do it“ poleta zaduživali za agrotehničke naprave, apartmanska zdanja i repromaterijal sada kad je tržište nestalo kao odneseno rukom, a mjesečno “pisamce“ od banaka stiže i stiže? Kako mora biti onima koji su jučer kupovali na rate vjerujući da im je posao čvrst, a onda ih je rebnuo nenadani, gromki otkaz?
Kako su građani naučili biti rastrošni
Ti ljudi krivi su samo zbog jednog: jer su vjerovali u onu sidranovsku krilaticu “svaki dan u svakom pogledu sve više napredujemo“. Povjerovali su u priču o bezuvjetnom, linearnom optimizmu i živjeli u uvjerenju da je danas nešto bolje nego jučer, a sutra će biti nešto bolje nego danas. U ime tog linearnog, poletnog optimizma zaduživali su se u Hrvatskoj gradovi, općine, države i obitelji. Lako je stoga danas s puritanskih visina kuditi lakomislene, djetinjaste građane koji su poželjeli svoj komadić u posttranzicijskom eldoradu. No, od koga su naučili takvo ponašanje? Tko im je pokazao kako biti rastrošan i iracionalno razmetljiv? Onaj tko još ne zna odgovor na ovo pitanje, mogao ga je ovih dana iščitati iz novina.
| U času kad moj grad otplati Spaladium Arenu, moj će mališ osmoškolac imati 39 godina |
Ipak, zagrebački slučaj med je i mlijeko u odnosu na splitski. Splitska Spaladium Arena - malo manja od zagrebačke - također je na špalama grada i države. Grad Split za nju plaća deset tisuća eura dnevno (!), a novi gradonačelnik Kerum ovih je dana zaprepašteno “otkrio“ kako će na taj hangar sa stolicama otići ni manje ni više nego 4 posto godišnjega gradskog budžeta. Ali, dok je Zagreb za taj silan novac dobio barem Beyonce i Brenu, Split nije u šest mjeseci dobio ništa doli - Haarlem Globtrotterse i kineski cirkus. Nakon rukometnog prvenstva bila je puna samo jednom, kad je Kerum u ognjici kampanje platio koncert za 4. brigadu na kojem se urlalo “Gazi purgere“ i “Srbe na vrbe“. Grad je za dvoranu pronašao inozemnog koncesionara koji je obećavao brda i doline, pa čak i NBA pojačanja za košarkaški klub. Nakon šest mjeseci od tih lagarija nismo vidjeli ništa, ali smo saznali kako kod bjelosvjetskih mangupa izgleda “izlazna strategija“: koncesionar Global Spectrum koncem prošlog mjeseca otpustio je tri četvrtine zaposlenih, ugasio sve programe, otpušteni su se čak fizički sukobili s direktorom i optužili tvrtku da uništava dokumente. Košarkaši stare, mitske Jugoplastike u Spaladiumu su igrali samo triput. U međuvremenu su doživjeli financijski slom, nisu našli novca za kotizaciju za regionalnu ligu, momčad im se zbog dugovanja raspala, a kao finale poniženja HEP im je u staroj, majušnoj dvorani na Gripama ugasio elektriku zbog neplaćenih računa. Tako izgleda mamurluk na splitski i hrvatski način: grad koji nema za struju u malenoj dvorani, plaća 4 posto budžeta za veliku, neiskorištenu i praznu.
A svi se sjećamo kako je izgledalo pijanstvo od kojeg sada boli financijska glava. To pijanstvo se, dakako, zove svjetsko rukometno prvenstvo. U to doba, HDZ je rukometne hramove uvrstio čak i u predizborni spot, Balić i Metličić loptali su se u spotu nad jamom nesagrađenog zdanja u Lori, a svijetom je šetao onaj nevjerojatni tip zvan Zoran Gobac i uvjeravao nas kako je rukomet upravo ono što će Hrvatskoj nabildati imidž. Tom bezočnom spinu naivno su se pridružili i moji kolege, klicali viziji zvanoj rukomet i slavili “prvorazredni događaj u drugorazrednoj zemlji“. Lopine su nas navabile onako kako se djecu navabi gumelinima, navukli su nas da kupimo sve, samo za sportsko zlato. Ostalo je - kako se kaže - povijest: zlato nismo osvojili, od “pridonošenja ugledu Hrvatske“ pamtit će se samo misterbinovsko odljepljivanje parketa, Vorijev nasrtaj na suca i bezočni skandal s podvođenjem prostitutki danskom sucu. Društvo koje nas je navuklo na lagariju razišlo se, svatko u svom smjeru: Sanader se, eto, umirovio, Balić i Metličić igraju i dalje za devizne ugovore, Zoran Gobac naplatio je glupim gradovima svoj catering i darove, a IGH i Ingra cuclaju naš novac i živo im se friga jesu li dvorane pune ili prazne. Pojelo je to mudro društvo i kekse i kolače, a nama ostavilo da pometemo mrvice, operemo pjate i platimo ceh. “Ali, dobili ste infrastrukturu!“ branio je majstor obmane Zoran Gobac u svoje vrijeme ovaj tahijevski dil. E, pa hvala vam lijepa, gospon Gobac. Evo vam je natrag - uzmite je, po mogućnosti zajedno s dugom koji će plaćati i moje dijete. U času kad kad moj grad otplati Spaladium Arenu, naime, moj će mališ osmoškolac imati - 39 godina!
Glas za kulturu spektakla
Priča o rukometu i njegovim repovima, nažalost, nije samo priča o dva grada i njihovim pogrešnim komunalnim procjenama. Ta priča ponajprije je priča o tome kako smo dovde dospjeli. “Slučaj rukomet“ savršeni je case study, primjer manipulativnog obrasca u kojem je vladajuća stranka koristila sport i njegovu besmisleno prenapuhanu ulogu u ovom društvu za svoju korist, korist klijentističkih grupa i građevinskog biznisa. Nacija “kruha i igara“ popila je foru, glasovala je na izborima za takvu kulturu spektakla, nadarila je i još unosno nadaruje one koji su joj tu lagariju prodali, a onda se najednom zblenuto čudi otkud ta rupa od deset milijardi u državnom budžetu. E, pa evo otkud: među inim, “popasli“ su je Zoran Gobac i Jure Radić, Sanader, Global Spectrum i Ivano Balić. “Slučaj rukomet“ pritom nije najveći, ali je vjerojatno najvidljiviji primjer te kulture bezobzirne rastrošnosti u kojoj smo dragovoljno živjeli. A rukometno prvenstvo - s kojim smo ušli u godinu krize - s povijesne se distance pokazuje kao simbolički grijeh, zaključni čin obijesti kojim smo naljutili novčarske bogove, ako takvi postoje. Sjetite se stoga sada RTL-ovih prijenosa, buke od laminiranih štapića, sjetite se “fan zona“, pivskih reklama i nacionalnog rukometnog delirija. E, pa društvo moje - to je taj pijani tulum od kojeg vas sad zasluženo bole glava, srce i lisnica.
Jurica Pavičić
