Izraz ‘baka performansa’ u njezinu je slučaju zapravo tek pokušaj da se uvede hijerarhija i mudrijima da prednost.

Umjetnost performansa , tu najpromiskuitetniju i najranjiviju od svih umjetnosti, navodno može raditi svatko. Svatko navodno može skinuti gaće i bos trčati po rosi, svatko je navodno za to licenciran od svakoga i baš svatko može pritom biti samorazumljivo nerazumljiv.

Radikalno iskustvo granice

No, može li baš svatko za tu umjetnost krvariti iz vlastitih vena tako da i ravnodušni proplaču, tako da i budalama bude jasno? Može li baš svatko masturbirati crnom zemljom tako da se poslije množi bilje? Može li baš svatko pješačiti od Žutog mora do Kineskog zida ili namjerno padati u nesvijest, daviti se u dimu, rezati se žiletom samo zato da bi se provjerilo tijelo, da bi se utvrdilo koliko je boli previše i za bol samu? Može li baš svatko u ime te i takve umjetnosti repetirati pištolj, ponuditi ga prvome koji se zatekne i reći: Pucaj mi u glavu ako smatraš da je to potrebno? I može li itko nakon svega biti tako lijep kao hrabrost i tako plodan kao kiša, i može li itko izmučiti svoje tijelo do te mjere, a da mu ono ne uzvrati nijednom jedinom borom kao što to može Marina Abramović? Teško. Teško i nitko. Marina Abramović ima 64 godine i gustu crnu kosu koju veže u rep. Ona ima godine bake i lice djevojčice, ali tako da u svemu prevladava ovo drugo, pa je izraz “baka performansa” zapravo tek pokušaj da se uvede hijerarhija i mudrijima da prednost. U bilo kojem drugom slučaju odmah iz glave izbijte sliku starice koja bi u blizini stolca radije sjela, nego stajala jer ne bi to Marina Abramović. Ako bi, onda će sjediti 77 dana, kao u njujorškoj MoMA-i gdje pod nazivom “The Artist is Present” traje velika retrospektiva njezina života i ujedno najduži performans koji je ikada izvela. Sjedit će tih 77 dana za stolom, nasuprot posjetitelju koji to bude želio. Ako nitko ne bude želio, sama će sjediti i šutjeti. Za one koji joj sjednu preko puta nema nikakve garancije, kao što je nije bilo za onoga brkatog gospodina koji je na otvorenju izložbe izdržao njezin pogled jedan sat. I onda se rasplakao kao dijete. Radikalno iskustvo granice, kojemu je Marina Abramović s posebnom umjetničkom posvetom istini više od 40 godina izlagala svoje tijelo, mučila ga, palila, gušila i rezuckala, nije ostavilo nikakve ožiljke na mladosti njezine kože i njezina stava.

Epilepsija pri punoj svijesti

Samo usputno, kome u ovom slučaju trebaju i primjeri, Hloverka Novak Srzić ima deset godina manje. U tih je 40 godina, zbog ekstremnog načina na koji je kao umjetnica odlučila razumjeti svijet, Marina Abramović nekoliko puta pogledala smrti ravno u oči. Tijekom performansa “Ritam 5” 1974. godine onesviještena je zamalo izgorjela unutar plamene zvijezde petokrake, što su u publici primijetili tek kad je vatra već bila sasvim blizu, a ona nepomično ležala. Nakon što su je u posljednji tren izvukli iz vatre, naljutila se jer je dokučila limit koji nije htjela dokučiti: “Ako izgubiš svijest, ne možeš biti prisutan, ne možeš izvesti performans”. Zbog tog je limita poslije u nekim performansima pokušala sudjelovati bez svijesti, kao u “Ritmu 2”. Prvo je uzela lijek za katatoničare, što je rezultiralo serijom grčevitih napadaja sličnih epilepsiji, ali pri punoj svijesti. Kada su napadaji završili, uzela je lijekove za depresiju i pala u svojevrsnu komu, ovaj put bez ikakva sjećanja. Šok-terapiju kojom je istraživala kako um i tijelo međusobno kolabiraju, nastavila je hodočašćem na Tibet.