Nekoliko dana prije Božića televizijske su vijesti objavile snimke iz splitske poslovnice Zavoda za platni promet na kojima se vide stotine starica i staraca u pregrijanoj auli kako satima čekaju u redu. Ti ljudi bili su splitski umirovljenici koji su strpljivo čekali pred šalterima Kerumovu božićnicu. Starice i starci padali su u nesvijest, afanavali se i rušili s nogu, istodobno zahvaljujući svom dobrostivom načelniku što ih je počastio tako bogato. Ako mene pitate, ništa što smo vidjeli ne pokazuje tako jasno poniženje jednog siromašnog grada kao što je tog dana pokazivala ta slika.
Splitski umirovljenici stivali su se tako ovog prosinca u filu za svojih 400 ili 600 kuna, zahvalni svom dobrotvoru, i nimalo svjesni da im je isti taj dobrotvor uzeo i namjerava uzeti kudikamo više: uzeo im je kroz proizvodnju koju je zamijenio trgovinom, kroz potplaćeni rad, potrošene urbane prostore, kroz kulturnu degradaciju, kroz klijentističke veze, a namjerava im ubuduće uzeti tako što će njihovim novcem širiti svojim hotelima pristupe, te posljednje vrijedne parcele uska poluotoka potrošiti za svoje pajdaše i njihove developerske zamisli. To da mu zahvaljuju što ih dere na živo, to je cinizam naše južnjačke tranzicije: ljubiš ruku koja ti uzima puno, a potom vrati mali dio.
Ruku koja daje poljubili su tako splitski penšjunati. Nije ih kriviti, jer onom tko ima malo nije za birati i on uzme kad mu darivaš. No, postoje u mom gradu oni koji su mogli birati, a odabrali su poljubiti patrijarhovu ruku. Takvih je, zapravo, jako mnogo. Uz rijetku i zato mi milu iznimku Torcide, u mom je gradu Kerum kupio gotovo sve. Kupio je potrebne gradske vijećnike, i to netom čim je pucnuo prstima. Kupio je novinare, što posredno što doslovno. Kupio je sveučilište, i to zgradama, prostorima, sponzorstvima. Kupio je muzičare festivalima i gažama. Kupio je kulturu jer i kultura treba jesti. Kupio je sve fine, umivene i počešljane ljude, kupio je pristojne i obrazovane, a grad i njegov obraz ostali su kao nepotkupljeni braniti jedino “divljaci” s okuke. Oni koji su trebali biti misao i vodilja, oni koji su trebali locirati infekciju i ponuditi antidot, prvi su istakli cijenu i zašutjeli u skladu s kupoprodajnom transakcijom. Buku i otpor ostavili su tinejdžerima, mulariji koja nema društvenu moć, nema obrazovanje ni rječiti utjecaj, nego samo stadion i baklje.
Tako je to u mome gradu. No, je li samo u njemu? Ako je po predizbornoj kampanji suditi - nije.
Ovih dana, na hrvatskim se predsjedničkim izborima sukobljavaju dva kandidata. Jedan od njih je Ivo Josipović, suhi i neuzbudljivi gospodin perfektne uglađenosti, kompozitor zakučaste i ozbiljne glazbe, čovjek koji vjerojatno nikad neće biti idol klinaca koji sjede na trafici, ali se doima kao čovjek koji posjeduje principe, razlikuje bitno od nebitnog, luči dosežno od nedosezivog i ono što nije njegov posao od onog što jest.
S druge strane izborne tezulje našao se, pak - Milan Bandić. Našao se dakle čovjek koji pojma nema što se to događalo u Kopenhagenu, koji ima blijedu predodžbu o tome tko je komu što na Bliskom istoku no, što je mnogo važnije, čovjek koji o politici frazira kao birtijski mudrijaš. Bez odgovornosti za riječ, bez samocenzure i sposobnosti apstrahiranja, Bandić je u centrifugi svog palamuđenja spreman udrobljeno pomiješati sve: i tražiti smanjenje poreza i povećanje mirovina, i treći entitet i povratak Hrvata u Srpsku, i Kerumovu podršku i socijalizam, i Thompsona i Tita, i “uzora dragog Boga“ i uzora Milorada Dodika.
U besmislenom solilokviju kojim već tjednima zasipa hrvatske bene, Bandić s beskrajnom lakoćom obećava kontradikcije, frazira bez sadržaja i mulja kao dovoljnaš na ispitu. Stoga kod Bandića ključni problem nije to što je on ovo ili ono, lijevi ili desni. Bandićev je problem što je on uvreda za inteligenciju. Čovjek koji se drži pametnim i štuje pamet smije biti za bilo koga - za Josipovića, Hebranga, Tuđmana, koga god - samo ne smije biti za Bandića. To nije pitanje ideologije, to je pitanje pojmovnog reda, umne higijene.
Pa ipak, ima ljudi koji su i pametni i daroviti, a ipak su za Bandića. Ima ih ne mali broj, a neki od njih potpisali su se koncem prosinca i na pismu podrške Bandiću koji su supotpisali deseci sportaša, umjetnika i pisaca. Među ljudima koji su potpisali podršku Bandiću ima darovitih i svjetski uspješnih, kao Rade Šerbedžija. Ima ljudi s kojima sam se družio ili družim, poput Bane Milenkovića ili Dražena Kokanovića. Ima ljudi čiji rad volim, i koje respektiram kao kreativce: jedan takav je Paolo Magelli.
Netko drugi na mom mjestu postavio bi pitanje kako je moguće da najpoznatiji hrvatski Srbin potpisuje podršku čovjeku koji na Jelačić placu pušta Thompsona, ili kako to da vedeta hrvatske teatarske ljevice podržava političara kojem su “uzor dragi Bog” i mama. No, ja mislim da je to pitanje promašeno. Naime, duboko sam uvjeren da većina ljudi koji su se potpisali na tom pismu neće doista glasovati za Bandića. Dobrom dijelu njih ni u peti nije da desetog siječnja zaokruže gradonačelnikovo ime, ali su potpisali pismo jer Bandića trebaju ili su ga svojedobno trebali, pa otplaćuju neki dug lojalnosti onom koji im je pomogao ili još pomaže. Možda je nekiput korist bila osobna, neki atelje, gradski stan ili sinekura. Možda je interes tih ljudi bio sasvim neosoban i hvalevrijedno opći - podrška projektu, kazališna zgrada, subvencija za plemenito djelo ili javna narudžba. No, i u jednom i u drugom slučaju Bandićevi navijači bili su zahvalni svom meceni na onom što im je udijelio - ne iz svog, nego iz općeg. Bili su zadovoljni što mogu ponijeti svoj mali, uglačani i hvalevrijedni djelić dobiti. Cjelina ih nije zanimala: nisu ih zanimale špekulacije placevima, kumstva, posrebreni nužnici, Rađenovićeve masnice, Ljubičićev “lap dance”. Zapravo, ponašali su se isto onako kako se sad ponašaju njihovi splitski blizanci kad važu omjer štete i koristi, pa hoće u dobre biti s rukom koja daje. Štos je, međutim, da ta ruka ne daje svoje, nego daje opće, i što ona vraća tek malim dijelom ono što uzima, a ne uzima samo kroz direktni lopovluk, nego kroz nered, pogodovanje, klijentizam, kumovanje.
Stoga bi čovjek mogao reći da nema razlike između penzionera koji su se u Splitu hrvali za Kerumovu božićnicu i Bandićeve zahvalne kulture. Ali, to nije točno: razlike ima. Naime, ljudi iz file u ZAMP-u nemaju ono što mi imamo: blagodat izbora, blagodat koju smo mi neki, dakle ne svi, stekli obrazovanjem, znanjem jezika, talentom, pokretljivošću, situiranošću. Onaj tko ima taj privilegij izbora, duplo je kriv kad ga zloupotrijebi.
