ČUDOTVORNI ISCJELITELJ

Mekki Torabi: U Hrvatskoj su me uvrijedili, ali ću se ipak vratiti svojim pacijentima

  • Divna Latković ima metastaze na kostima, amputirali su joj dojku, trpi bolove, izgubila je vjeru u konvencionalnu medicinu

  • Branislav Tomić, Hrvat iz Frankfurta unajmio je auto pa, kad ustreba, odvozi ljude u dućan. Grad je daleko od hotela Kasbah

  • Božena Vujasinović, od plućne hipertenzije boluje 10 godina, a većina od 12 bolesnih s istom dijagnozom u Hrvatskoj, kaže, već su pod zemljom

Objavljeno: 24.01.2010

Novinarka Jutarnjeg pratila je Hrvate koji su se organizirano uputili do marokanskog iscjelitelja. Ljudi me stalno zovu i zbog svih koji trebaju moju pomoć ja ću doći u Hrvatsku, ići ću i u Bosnu, kaže čudotvorni iscjelitelj, dočekavši grupu od 30 Hrvata

Rano jutro, netom je minulo pet sati. Na zagrebačkom aerodromu oko Marine Vukušić, predstavnice Atlasa, jedan po jedan kapaju ljudi, skuplja se grupa. - Mi, Marokanci! - stariji će muškarac u poluuspješnu pokušaju šale. Nisu putnici hedonisti, nisu ni hodočasnici, u Casablancu ne lete po kakvom lako predvidljivu poslu. Malo govore, jedni drugima još stranci, pomiješanih emocija uoči puta u nepoznato za koji neki doslovce očekuju da im spasi život. Bolesni i duboko uvjereni da će ih energija Mekkija Torabija ozdraviti.

Dolaze iz svih krajeva

Mladi, stari, stigli odasvud, od Dalmacije do Baranje, Bosne, Beograda, jedni proputovali svijet, drugi, pričaju, najdalje bili u nekad popularnim šopinzima u Trstu i Nagykanizsi.

Nešto kasnije na pariškome “Charles de Gaulleu” Atlasova predstavnica i Ali Kadhim, zagrebački Iračanin, prevoditelj grupi i Torabiju, neuspješno pokušavaju 60-godišnjoj Zagrepčanki, Boženi Vujasinović, popraviti inhalator koji je zakazao. Aerodromsko osoblje ženu vozi u kolicima, teško hoda, još teže diše. Boluje od plućne hiperteznije, svakih nekoliko sati mora uzeti inhalator. Rezervni je negdje u koferu, već ukrcan u avion. Treba li zvati liječnika, pitaju. Umiruje ih, tvrdi da će izdržati do Casablance, ima tablete spremne za ovakve situacije. Božena Vujasinović, udovica zagrebačkog internista, kaže ‘cimerici’, stomatologinji s kojom će tri tjedna dijeliti sobu: - Nisam puno polagala na alternativu, no bolujem deset godina. Od nas 12, kojima je to u Hrvatskoj dijagnosticirano, skoro su svi već pod zemljom. Kod Mekkija ne očekujem ozdraviti, samo da mi bude bolje. Nemam djece, moram biti u stanju brinuti se o sebi…

Neki putuju i po 17 sati

U Casablancu, na 27 stupnjeva, slijeću upravo u doba popodnevnog ikindija namaza. Čovjeku koji putuje kao pratnja bolesnom sinu nema kofera. Nemoćno širi ruke dok iza njega, ispod pokretnih stepenica, Marokanac klanja namaz. Sat vremena čekaju da administracija pribilježi nestanak prtljage. Neki putuju već 17 sati, poput Zadranke koja je s teško bolesnom kćeri krenula usred noći ne bi li stigla na ranojutarnji let iz Zagreba. Navikli u bolesti trpjeti, strpljivo podnose čekanje. Koga noge služe, lakše je stajati vani na povjetarcu nego sjediti u loše klimatiziranom autobusu. Na nekima čizme, dolčevite… Atlasova voditeljica ohrabruje da se skinu u nešto laganije.

- A u što? - zdvojno će Splićanka Divna Latković. - Nisam ponijela nikakve kratke rukave. Pisalo je da je temperatura od 10 do 20 stupnjeva.

Mekki Torabi živi u Shiratu, 25 kilometara od Rabata. Grupu čeka još sat vožnje autobusom do hotela. Studentica iz Slavonije godinama se bori s karcinomom. Pogled upire kroz prozor, u zelena polja uz cestu. U Hrvatskoj se, po naputku doktora, liječi novim, eksperimentalnim lijekovima. Nije im rekla, niti namjerava reći da je išla Torabiju. Na ulasku na autoput stado ovaca brsti oko palmi. Atlasova predstavnica priča o organiziranim izletima nedjeljom, jer to je dan kad Torabi nema tretmane. - Nije meni do Marakeša i jahanja deva, jedva sam skupio i za ovo - tiho će glas iz stražnjega dijela autobusa.

Nešto iza 18 sati konačno Shirat. Oko hotela Kasbah polumrak, slaba ulična rasvjeta ne daje naslutiti da je samo nekoliko kilometara dalje jedna od brojnih kraljevskih palača. Oko nje, doduše, za dana, mještani vode krave na ispašu.

Drugo jutro Ali javlja da Torabi stiže oko 13 sati. Hotel s četiri, a zapravo tri zvjezdice, tipični kasbah, utvrda, smješten uz ocean, u turistima inače prilično nezanimljivu Shiratu u ovo doba, izvan sezone, okupirali su Hrvati. Ukupno ih je 40-ak, a još je 30 soba, samo zahvaljujući organizacijskom nesporazumu, ostalo prazno. Agentima u Hrvatskoj rečeno je da je sve popunjeno, a mogli su, kažu, prodati još toliko. Odustali su mnogi, jer si je rijetko tko mogao priuštiti susjedni L’Amphitrit, kartu i smještaj u pet zvjezdica za 20 dana platiti 19.500 kuna.

Broj preporuka: 115

Više o...

ARHIVA ČLANAKA

Još iz rubrike

Opći uvjeti korištenja | Pravila prenošenja sadržaja | Zaštita privatnosti | Pravila komentiranja | Impressum | Kontakt | Oglašavanje

EPH Digital: Jutarnji list | Slobodna Dalmacija | Gloria | Globus | Sportske Novosti | Autoklub | Dom & dizajn | Dobra hrana | Bestseller | Dodo | Dosi | Gorila | LikeCroatia | Gameland | Dubrovacki Vjesnik

WAZ: Der Westen