Milovan Đilas (1911. - 1995.) bio je prvi jugoslavenski komunistički disident. Ili, barem prvi koji je preživio.

Đilas je ušao u partijski vrh još prije II. svjetskog rata, a u prvim godinama poraća bio je jedan od četiri najmoćnija čovjeka druge Jugoslavije: iza Tita, a uz Edvarda Kardelja i Aleksandra Rankovića.

Utoliko je Đilasova pobuna protiv Tita i komunističkog sustava snažnije odjeknula u cijelom svijetu, a osobito na Zapadu.

Đilas se počeo svađati sa sustavom u povodu niza članaka što ih je objavio u Borbi u razdoblju od listopada 1953. do siječnja 1954. godine. U tim se člancima, kao i drugim svojim oblicima javnog i političkog djelovanja, Đilas zalagao za demokratizaciju Jugoslavije i Komunističke partije. Tito je, naravno, bio protiv, pa je Đilas eliminiran iz partijskog vrha i polako udaljen iz političkog i društvenog života. Kako Đilas nije popuštao, nego je nastavio pisati i promovirati svoje ideje o liberalizaciji komunizma, Đilas je 1956. završio u zatvoru. U dva je navrata, između 1956. i 1966. godine, u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici proveo skoro devet godina.

Najvažnija Đilasova knjiga nesumnjivo je “Nova klasa”; radi se o prvoj sustavnoj demistifikaciji titoizma koja je došla iznutra. “Vlast i pobuna”, knjiga koju su EPH i Novi Liber objavili 2009. godine, opisuje svu okrutnost Titova komunističkog sustava, neodrživost bilo kakvog kroz državu realiziranog komunizma kao takvog, ali i nemogućnost demokratizacije sustava: iz Đilasove je knjige, među ostalim, sasvim jasno da je komunizam morao propasti jer se nije mogao demokratizirati.Đilasova “Vlast i pobuna” donosi niz tragičnih prikaza brutalnosti Titova sustava, bilo da je riječ o masovnim ubojstvima, bilo da se radilo o, primjerice, presudi Stepincu, bilo da se radilo o eliminaciji političkih protivnika.Zanimljivo je da je sam Đilas bio znatno manje osjetljiv na sve te brutalnosti dok je pripadao Titovu političkom krugu nego kada se sustav okrenuo protiv njega. (Davor Butković)

Meomoari Milovana Đilasa: Sve tajne Titova dvora

Svatko je inače znao da komunisti kontroliraju sve i da sve značajnije drže u svojim rukama, ali nitko nije znao - osim tko je trebao znati - koje osobe i na koji način obavljaju kontrolu u upravi: u Maderi je bilo sjedište aparata CK, ali na zgradi nije bilo nikakvog natpisa.

Ali, za takvu poluilegalnost postojao je i “subjektivni” motiv. Titu, a i grupi oko njega, odgovarala je nevidljiva vlast - vlast koju ne kontrolira nijedan izabrani forum. I u tom, najužem krugu bilo je riječi o održavanju partijskog kongresa - mislim da je to najčešće spominjao Ranković . Ali i Tito i Kardelj su to odgađali, djelomice zbog inercije i preopterećenosti tekućim poslovima, a djelomice i zbog spomenute uživljenosti u apsolutnu vlast.

Ni savezna vlada nije se sastajala - zbog te iste apsolutističke komocije i Titova autokratizma. Tito, iako predsjednik vlade, nije održao nijednu sjednicu, osim pokoje svečane. Sjednice vlade održavao je Kardelj, pa i on rijetko. Ta je praksa nastavljena i poslije 1948. godine. Pitanje potpune, otvorene legalnosti Partije i partijskog legitimiteta zaoštrit će i nametnuti sukob sa Sovjetskim Savezom 1948. godine. A kao posljedica tog naglog, bujnog i burnog legaliziranja Partije i snažnih iskonskih impulsa prema nezavisnosti države javit će se i, u frontovskim grupama, tendencija samolikvidaciji: partijsko vodstvo nije na to pristalo jer za to nije bilo nikakve potrebe, a samo bi se stvorila štetna predstava o uskoći i monopolizmu komunista.