Stipe Mesić napušta položaj šefa države uz velike ovacije koje je sam sebi priredio. Uoči današnje inauguracije novog predsjednika u posebnom se, oproštajnom obraćanju naciji jako nahvalio. Rezimirajući svoje desetljeće na Pantovčaku više je puta ponovio da nije napravio nijednu grešku. Oduševljene laude u vlastitu čast nisu simpatične, ali predsjednik se očito strašno teško rastaje od svoje funkcije.
Za Hrvatsku je jako dobro da konačno ima normalnu, a ne biologijom iznuđenu smjenu vlasti na čelu države. Prelazak predsjednika Republike u status bivšega nužno je i za demokratsko sazrijevanje nacije dragocjeno iskustvo. Ali Mesić pokazuje da i dalje ima namjeru ostati važan politički faktor. Namjerava se zadržati u nesmanjenom političkom điru. Novog predsjednika Ivu Josipovića već pokušava patronizirati. Ako mu nastavi puhati za vrat, neće biti dobro.
Stipe Mesić predugo je bio na čelu države. Njegov se prvi mandat bitno razlikuje od drugoga. U prvoj petoljetki uglavnom je demonstrirao svoje jake strane, u drugoj više je pokazivao naličje. Sigurno da je Hrvatsku promijenio nabolje, ali zapravo nije ostvario ni jedno od svojih predizbornih obećanja. Teški izolacionizam Franje Tuđmana na startu je brzopotezno pretvorio u otvaranje prema susjedima i svijetu. Ali Hrvatska je još pred vratima Europske Unije, što je neuspjeh koji se prije deset godina teško mogao i zamisliti. Prakticiranje otopljavanja sa svim zemljama u regiji iz Mesićevih prvih godina pretvorilo se u sasvim nepotrebno recentno zaoštravanje prema Beogradu, što je ostavio kao neugodno opterećenje svome nasljedniku.
Nije ostvario ni obećanje da će u Hrvatsku vratiti u ratu i privatizaciji pokradeno i iseljeno blago. Politički banditizam nije sankcioniran, nego je procvjetao. Posljednjih mjeseci eksplodiraju korupcijske afere iz ere Ive Sanadera, s kojim je predsjednik na odlasku, kako je sam govorio, pet godina surađivao mnogo bolje nego s pokojnim Ivicom Račanom. Mesić je proveo depolitizaciju vojske, spriječio je mogući puč, naciju je ustrajno i ne bez osobnog rizika suočavao s neminovnošću procesuiranja ratnih zločina i suradnje s Haaškim sudom, unaprijedio je demokraciju, hladio nacionalizam, štitio manjine, reafirmirao je antifašističko naslijeđe, relaksirao Hrvatsku…
Završetak mandata mogao je odraditi s mnogo više mudrosti i dostojanstva. Svojom posve nepotrebnom oproštajnom turnejom po svijetu, što je vani inače nepoznata praksa, ali je sasvim na tragu njegovih permanentno prekobrojnih, često i neproduktivnih turističkih putovanja diljem planeta, Mesić se potvrdio kao vrlo skup predsjednik.
Hrpom državnih odlikovanja za svoje osobne prijatelje - na što je lani, kako su izračunali novinari, potrošeno pola milijuna kuna, koliko inače stoji svečanost inauguracije novog predsjednika - pokazao je sklonost privatiziranju funkcije. Žal zbog rastanka s Pantovčakom, vjerojatni razlog velike nervoze, često i gubljenja živaca, ubio mu je nekadašnju, u njegovim zvjezdanim trenucima evidentnu, državničku dimenziju. Završnim udarcem drastično je pokvario ukupni dojam. Bilo je to sigurno najlošije razdoblje u predsjedničkom mandatu Stipe Mesića.
