Stipe Mesić pokušavao je iskorištavati predsjedničke ovlasti do maksimuma, pa i više od toga. Mesić, kao strastveni i talentirani političar, perfektno je znao kako da iz relativno uskih ustavnih ovlasti predsjednika Republike izvuče što je moguće više utjecaja: Mesić je to činio preko javnosti.
Kad god bi želio pokrenuti određeni politički, ali i niz pravnih procesa, Mesić se izravno ili neizravno obraćao medijima. Ili je, dakle, davao izjave koje su više ili manje značajno utjecale na određene tokove u društvu, ili su njemu bliski mediji objavljivali dokumente, koje im je predsjednikov Ured uredno dostavljao, a koji su, opet, inicirali ili definirali pojedine važne političke događaje i procese. Mesić je toliko efikasno koristio svoj javni utjecaj, da se činilo kao da je sveprisutan i da posjeduje puno veću moć od ustavne.
Mesić se, zapravo - koliko se god on karakterno i ideološki doima kao Tuđmanova suprotnost - vrlo često pokušavao ponašati po Tuđmanovu obrascu, iako, naravno, nije posjedovao ni mali dio realne Tuđmanove vlasti. Ali je, ponavljamo, želio ostavljati dojam kao da ima vlast. Takvo je Mesićevo ponašanje dovelo do iluzije o stvarnoj ulozi predsjednika Republike u hrvatskom političkom sustavu. Gotovo svi predsjednički kandidati govore, primjerice, o tome što bi oni učinili s hrvatskim gospodarstvom. Ovdje je riječ ili o namjernom zavaravanju birača ili o potpunoj deluziji, s obzirom na to da predsjednik Republike nema baš nikakvih ovlasti u donošenju ekonomskih odluka.
Najbolji primjer za to jest sam Stipe Mesić. Predsjednik Mesić održao je bezbroj ekonomskih govora. U jednima je žestoko kritizirao ovu ili onu vladu, redovito bez ikakva učinka. U drugima se, pak, zahvaljujući valjda neobičnom izboru gospodarskih savjetnika, povremeno zauzimao za krajnje sumnjive ekonomske ciljeve, poput devalvacije kune, što bi, eto, navodno trebalo potaknuti izvoz. Naravno da niti jedna od četiri vlade u Mesićevu mandatu nije slušala njegove ekonomske savjete, niti je predsjednik bilo kojoj vladi uspijevao nametnuti svoju gospodarsku politiku.
Nadalje, predsjednik Republike nije onaj državni dužnosnik koji bitno definira politički sustav u Hrvatskoj. Ovdje valja podsjetiti da je Stipe Mesić 2000. godine davao tih, ali snažan otpor ustavnim promjenama, kojima su reducirane ovlasti predsjednika Republike iz Tuđmanova vremena. Pitanje smanjivanja predsjedničkih ovlasti prometnulo se u prvo veliko žarište sukoba između Mesića i ondašnjeg premijera Ivice Račana.
U mandatu novog hrvatskog predsjednika moglo bi, pak, doći do nove ustavne redefinicije predsjednika Republike. Sasvim je moguće da će se 27. prosinca ove godine održati zadnji izravni predsjednički izbori u Hrvatskoj. Naime, vodstvo SDP-a sklono je tome da se ustavne ovlasti predsjednika Republike još više ograniče i da se predsjednik Republike bira u parlamentu, a ne izravno. Zoran Milanović rekao mi je prije nekoliko mjeseci da sada još nije vrijeme za takvu opciju, da je, prema njegovu mišljenju, politički korisno da ovogodišnji predsjednički izbori budu izravni, ali da je posve jasno da će se s vremenom i uloga i način biranja predsjednika morati prilagoditi čistom parlamentarnom sustavu.
U HDZ-u su svojedobno, barem prije Sanaderova odlaska, bili vrlo skloni raspravljati o promjeni procedure za izbor predsjednika Republike i o daljnjem reduciranju predsjedničkih ovlasti. Dakle, vrlo je moguće da će nasljednik Stipe Mesića biti ujedno i zadnji izravno izabrani predsjednik Republike Hrvatske; Mesićev bi nasljednik mogao doći u situaciju da sudjeluje u drastičnoj promjeni predsjednikove ustavne uloge. Međutim, ni po sadašnjim ustavnim ovlastima, niti u stvarnosti predsjednik Republike ne definira i ne vodi državnu politiku. Mesić se, doduše, često i sa značajnim uspjehom pokušavao ponašati drukčije, ali sadašnji predsjednik nije presudno utjecao na neke od magistralnih tokova u državnoj politici u proteklih desetak godina.
Primjerice, Račanova se Vlada ponašala relativno pasivno kada se radilo o ulasku u NATO. Sanaderova je Vlada, pak, odredila ulazak u NATO kao jedan od apsolutnih državnih prioriteta, što se na kraju i realiziralo. Predsjednik Mesić s učlanjenjem Hrvatske u NATO nije imao mnogo veze, kao što, u krajnjoj liniji, Mesić nema puno veze ni s procesom ulaska Hrvatske u Europsku uniju, a niti s rješavanjem pojedinih većih političkih problema tijekom tog procesa, poput spora sa Slovenijom.
Predsjednik Republike naprosto nema realnu moć da vodi takvu vrstu politike, što birači moraju znati: kandidati ne smiju zavaravati birače da će učiniti ovo ili ono budu li izabrani jer za čitav niz poteza koji se najavljuju tijekom ove kampanje predsjednik Republike, ponovimo, nema ustavne ovlasti, niti raspolaže stvarnom moći da nametne svoja rješenja. Predsjednik, međutim, raspolaže realnom vlašću u dijelu sektora državne sigurnosti i u dijelu sektora vanjskih poslova. U ta dva sektora novi bi se predsjednik također trebao značajno razlikovati od Stipe Mesića.
U prvom dijelu ovog desetljeća predsjednik Mesić izazvao je stanoviti kaos u sferi državne sigurnosti jer je na neka od najviših mjesta u obavještajnoj zajednici imenovao ljude kojima se Ivica Račan, na temelju brifinga što ga je dobio od svojih suradnika iz policije, žestoko bio suprotstavljao. Rezultat Račanova i Mesićeva sigurnosnog konflikta bio je formalni vakuum u obavještajnim službama, koji je trajao gotovo godinu i pol jer ondašnji predsjednik Vlade nije želio, sve do kasnog ljeta 2003. godine, supotpisati pojedina Mesićeva imenovanja.
U vanjskim su se poslovima, pak, predsjedničke ovlasti vrlo često, osobito u vrijeme kohabitacije Ive Sanadera i Stjepana Mesića, koristile kao poluga političko-kadrovske trgovine. Pojednostavljeno rečeno, Vlada bi Mesiću došla s jednom listom budućih veleposlanika, čemu bi Mesić suprostavljao svoju listu poželjnih veleposlanika, da bi se zatim predsjednik i premijer našli negdje na sredini, što nije uvijek bilo produktivno za hrvatske državne interese. Drugi Mesićev problem u sferi vanjske politike jesu neke njegove krajnje ekscentrične geste ili odluke, poput nedavnog posjeta Kubi. Uistinu ne možemo razumjeti zašto bi bilo koji hrvatski predsjednik ikada išao posjetiti jednu dosta mračnu diktaturu od koje čak ne možemo imati nikakvu korist.
Naposljetku, predsjednik Mesić pokušavao je utjecati na važna politička i gospodarska kretanja u zemlji, koristeći krug svojih prijatelja i znanaca u raznim sferama društvenog, poslovnog i političkog života. Takvo neformalno i interesno miješanje u upravljanje državom i ekonomijom najgori je oblik naslijeđa devedesetih godina, kada se smatralo da su demokratska procedura i zakonski okviri tek paravan za donošenje stvarnih političkih odluka.
Novi hrvatski predsjednik morao bi, prije svega, prekinuti s takvim naslijeđem hrvatske politike iz devedesetih godina te definirati poštovanje Ustava, zakona i demokratskih procedura kao svoj primarni politički cilj koji jest pretpostavka bilo kakvog daljnjeg njegova političkog djelovanja. Hrvatskoj je, napokon, potreban civilni, poratni i posttranzicijski predsjednik koji neće pokušati uspostavljati paralelne sustave upravljanja društvom, koji se neće ponašati kao šef države (jer predsjednik Republike u Hrvatskoj nije stvarni šef države) i koji će, ako tako odluči parlament, biti spreman i na činjenicu da se možda neće moći, barem ne na izravnim izborima, natjecati za drugi mandat.
