O deset godina predsjedničkog mandata Stjepana Mesića može se reći mnogošto loše, što smo, uostalom, često i činili u ovoj kolumni.
Predsjedniku Mesiću može se predbaciti nedopustiva neozbiljnost kada je riječ o državničkim poslovima.
Stipu Mesića može se i mora kritizirati zbog ljudi kojima se okruživao, a koji ne samo da su nedostojni jednog šefa države, nego su često bili na samom rubu, ili preko ruba kriminala.
Mesića se može optuživati zbog brojnih pogrešnih vanjskopolitičkih procjena.
Predsjednik Mesić svojedobno je u sam vrh obavještajnog sustava postavljao ljude koji su bili izrazito bliski zagrebačkom podzemlju.
Što je hrvatski nacionalni interes
Kod Mesića je, nadalje, vidljiva određena politička nezajažljivost: u redu, politika jest i strast, ali izmišljanje raznih nepotrebnih političkih grupacija, samo zato da bi se što dulje ostalo u političkom vrhu, zlorabljenje je javnog autoriteta, koji Mesić nesumnjivo posjeduje.
Naposljetku, činjenica je, što Crkvu osobito pogađa, da je Stipe Mesić u zadnjih nekoliko mjeseci iskazao uvredljiv odnos prema bleiburškim žrtvama.
Obrana antifašizma ne znači negiranje zločina koje su Titovi partizani nesumnjivo bili počinili 1945. godine.
Slavko Goldstein to savršeno razumije, ali Stipe Mesić baš i ne.
Stipu Mesića se, dakle, može oštro napadati zbog čitavog niza njegovih poteza, ali ga se, sasvim sigurno, ne može optuživati da je veleizdajnik.
Tezu o Stjepanu Mesiću kao veleizdajniku artikulirala je grupa radikalnih hrvatskih nacionalista, koja se okuplja oko listova s prosječnom nakladom od oko pet tisuća primjeraka, i koja na izborima dobiva podjednako malo glasova.
Glavni su zagovornici teze o Mesiću kao veleizdajniku Miroslav Tuđman i Ivan Aralica (njihova se teza, međutim, razlikuje od onoga što je, čini se, želio reći uvodničar Glasa Koncila, koji je Mesića napao zbog recentnog, konkretnog poteza, koristeći, ipak, istu, vrlo tešku riječ koju za Mesića upotrebljavaju radikalni nacionalisti: uvjereni smo da Glas Koncila vrlo dobro zna zašto Aralica smatra Mesića veleizdajnikom).
| Ako se kao državni interes definira cjelovitost BiH, onaj tko je razotkrio hrvatsku politiku podjele BiH, koja je bila na djelu u prvoj polovici 90-ih ,ne može biti veleizdajnik |
Ivan Aralica, Miroslav Tuđman i njihovi sumišljenici smatraju da je Mesić tako trajno oštetio hrvatske nacionalne interese, ne samo zato što je omogućio pisanje optužnice u kojoj se hrvatski političari i vojnici iz BiH optužuju za zločin protiv te države, nego i zato što je trajno obilježio Republiku Hrvatsku kao državu koja je imala namjeru podijeliti BiH, i koja je zbog toga ratovala u Bosni i Hercegovini.
Mesić je, dakle, u Tuđmanovom i Araličinom viđenju stvari, nanio golemu, nenadoknadivu štetu i ugledu i interesima Republike Hrvatske, pa ga se zato treba proglasiti veleizdajnikom.
Ovdje je, međutim, ključno postaviti pitanje što je, zapravo, hrvatski nacionalni interes.
Je li hrvatski nacionalni interes da se prikrije stvarna politika dr. Franje Tuđmana prema Bosni i Hercegovini, kao što to već godinama uporno i vrlo sustavno čini njegov sin Miroslav, koji pokušava uvjeriti javnost da ne postoje nikakvi dokazi da je prvi hrvatski predsjednik kanio dijeliti, a kamoli uistinu i dijelio Bosnu i Hercegovinu?
Je li, dakle, hrvatski državni interes da se, u ime navodne zaštite ugleda Republike Hrvatske, i u ime stvaranja nekakve uljepšane povijesne istine, prikrivaju neosporne činjenice o tome da je Tuđmanov režim kanio podijeliti BiH, i da je u tome poduzeo čitav niz koraka.
Treba li podsjećati na činjenicu da je Hrvatska vojska još u ljeto 1992. godine bez ozbiljnije borbe prepustila Bosansku Posavinu Srbima?
Treba li podsjećati na činjenicu da su se tenkovi Prve gardijske brigade HV-a pojavili u Prozoru u kasnu jesen 1992. godine, kada je ondje izbio prvi veći hrvatsko-bošnjački sukob?
Treba li podsjećati na činjenicu da je vrlo mnogo Hrvata iz Hrvatske ratovalo u BiH protiv bošnjačkih postrojbi?
Treba li podsjećati na činjenicu da su generali Hrvatske vojske prelazili u Hrvatsko vijeće obrane i obrnuto, prema naredbama iz Zagreba?
Treba li, naposljetku, podsjetiti na onu najnotorniju činjenicu: na postojanje same Republike Herceg-Bosne, koja je osnovana kao pandan Republici Srpskoj, i koja je financijski, vojno, politički i infrastrukturno bila u potpunosti naslonjena na Zagreb?
Račanova i Sanaderova politika
Stvarna poteškoća nije, dakle, u tome što je Stjepan Mesić govorio pred Haaškim sudom.
Stvarna je poteškoća u neospornim povijesnim činjenicama, koje duboko kompromitiraju pokojnog dr. Tuđmana, kao i sve one koji su sudjelovali u tragičnom projektu Republike Herceg-Bosne.
Miroslav Tuđman, Ivan Aralica i mnogi drugi predstavnici radikalne hrvatske desnice smatraju, dakle, da je prikrivanje autentične Tuđmanove politike prema Bosni u državnom interesu, dok razotkrivanje te politike predstavlja izdaju državnih interesa: otuda, ponovimo, tvrdnja da je Mesić veleizdajnik.
Nasuprot takvom stavu, čvrsto vjerujemo da je u elementarnom hrvatskom državnom interesu da se trajno prekine s bilo kakvom politikom prema Bosni koja ne polazi od državne samostalnosti i teritorijalne cjelovitosti sadašnje Bosne i Hercegovine.
Utoliko je potrebno da se Hrvatska suoči s golemim pogreškama koje je devedesetih godina, a osobito između 1992. i 1994. godine, počinila u svojoj bosanskoj politici (te pogreške, naravno, ne isključuju pogreške drugih strana, dakle i bošnjačke strane i međunarodne zajednice).
Hrvatska politika prema Bosni mora polaziti od činjenice da Hrvatska ne može imati baš nikakve teritorijalne pretenzije prema susjednoj državi.
Uostalom, i Ivica Račan i Ivo Sanader vodili su baš takvu politiku (drugo je pitanje što su propustili formulirati bilo kakvu drukčiju politiku prema susjednoj državi i bosanskohercegovačkim Hrvatima).
Ako se, dakle, kao hrvatski državni interes definira cjelovita Bosna i Hercegovina, jasno je da onaj, tko je makar i pred Haaškim sudom, razotkrivao hrvatsku politiku podjele BiH, politiku koja je, ponavljamo, nesumnjivo bila na djelu u prvoj polovici devedesetih godina, nikako ne može biti veleizdajnik.
Naprotiv.
Bit će zanimljivo vidjeti kako će se sada, kada su čak i neki HDZ-ovi dužnosnici stali na Mesićevu stranu, Crkva ponijeti u ovom, više nego neugodnom sporu s predsjednikom Republike.
Davor Butković
