Nitko od prozvanih i mjerodavnih nije prstom mrdnuo nakon što je prije tri tjedna objavljena priča o uzaludnom višegodišnjem nastojanju Vojka Šterka da dobije hrvatsko državljanstvo i skandaloznoj odbijenici koju je dobio od ministra unutrašnjih poslova Rončevića. Provjerio sam, gospodinu Šterku do prekjučer se nitko nije javio. On je očito još jedna žrtva loše tempirane sudbine. U Hrvatskoj, naime, nisu na pomolu nikakvi izbori zbog kojih bi itko od prozvanih napustio siguran zaklon debele kože, obraza i političke funkcije. U međuizborju vlast se ponaša kao da je se ne tiču ni pravo ni pravda. Evo, prema zaključku Odbora za zdravstvo, ni slučaj Pukanić ne postoji. Krivi su mediji i možda, samo možda, jedna liječnica opće prakse, posljednja karika u korupcijskom lancu koji se u svjetlu cijele afere vidi jasnije nego napukla kost na rendgenu. No specijalist za to područje dr. Hebrang sliku čita potpuno drukčije. Da je nogometni sudac, on bi Eduardu da Silvi sa slomljenom kosti koja viri iz noge vjerojatno dao žuti karton zbog simuliranja.
| Mesićev govor na Peresovoj konferenciji svijetu neće pomoći, ali ukidanje jedne nepravde hoće |
Pritom nekim čudom u hladovini i mirnom rukavcu, pošteđen ikakvih pitanja i istrage, miruje jedan drugi som, ministar unutrašnjih poslova Rončević. Ako nema njegove odgovornosti ni u krvavom raspletu slučaja Korade, ni u medicinskom hapšenju Mirjane Pukanić, ni u bilo kojem drugom od brojnih skandala u njegovu resoru, onda to znači da je hrvatska demokratski izabrana vlast uspješno prošla još jedan evolucijski ciklus odebljavanja i lica i stražnjica. Ali premda znam da gađam u već gadno odebljalo i neosjetljivo meso, podsjećam opet na Rončevićev skandalozni dokument kojim jednom čovjeku, crno na bijelo, odbija - ne dati - nego vratiti hrvatsko državljanstvo jednostavno zato što je - Židov. I to ne samo po narodnosti nego i vjeri - posebno se ističe u Rončevićevoj odbijenici. Zar nije već to dovoljno ne za ostavku, nego nečiju smjenu? Doduše, prema metodi i logici kojom državne institucije trenutačno rješavaju slučaj Pukanić, Rončeviću bi možda rezolutno otpustili daktilografkinju. Naposljetku, dolazimo i do vrha druge od tri faraonske piramide vlasti, predsjednika Mesića. Upravo je on svojim govorom u Izraelu prije tri godine ohrabrio gospodina Šterka da ne odustane od administrativne borbe za svoje pravo. Naime, Mesić je u tom govoru, održanom u Yad Vashemu, mjestu spomena na sve žrtve holokausta, svim hrvatskim Židovim sličnih sudbina obećao i zajamčio upravo ono pravo koje je svojim potpisom Šterku uskratio Rončević. I zato je Šterk, kada se njegov slučaj dvije godine nije micao s mrtve točke, pisao i Uredu predsjednika. Eh, ali Vojko Šterk nije ni Ivo Pukanić, nije ni u pronevjeru zabludjeli hrvatski diplomat, nije ni član uprave duhanske industrije, a nije ni mrtav kao jasenovačke žrtve nad kojima Mesić može grmjeti protiv strašnih zločina znajući da mu s gluhog i nijemog stratišta ne prijeti nikakvo potpitanje. Vojko Šterk nije ništa od toga, on je samo običan čovjek koji traži svoje pravo i kojem je predsjednik nešto obećao. I kojem predsjednik nikada nije odgovorio na pismo.
Mesić sutra odlazi u Izrael na međunarodnu konferenciju. Sazvao ju je predsjednik Shimon Peres u povodu 60. obljetnice osnutka države Izrael. Ondje će se govoriti o budućnosti i visokoj politici, u čemu je Mesić vrlo vješt. Velik je to i važan skup, ali ne vjerujem da će još jedan Mesićev govor, istinit koliko i onaj u Yad Vashemu u koji je povjerovao Vojko Šterk, promijeniti išta u svijetu. Zato bi prava Mesićeva misija u Izraelu trebala biti da potraži Šterka, da mu se ispriča i pomogne cijelom svijetu tako što će pomoći jednom čovjeku. I to, za promjenu, jednom čovjeku koji traži samo ono što mu pripada.
Branimir Pofuk
