Položivši vijenac cvijeća na grob Ernesta „Chea“ Guevare u Santa Clari, predsjednik Republike Stjepan Mesić opet je - jamačno svjesno - povukao potez koji će izazvati čuđenje, a djelimice i bijes, u dobrom dijelu hrvatskoga javnog mnijenja. Mesić je izjavio da je „Che“ Guevara simbol borbe i primjer za mlade ljude koji žele bolje i pravednije društvo, koji žele promijeniti svijet.
Predsjednik je pažljivo odabrao modalitet za taj čin na pola puta između pijeteta i provokacije: završivši službeni dio posjeta Kubi (koji, sam po sebi, već može djelovati kao crvena krpa za neke po Hrvatskoj i po Evropi) i započevši kratak odmor ondje, prije odlaska u New York, gdje će predvoditi hrvatsko izaslanstvo na LXIV zasjedanju Opće skupštine Organizacije Ujedinjenih naroda.
Dakle, posrijedi je privatni čin. Ali čin državnog poglavara, koji nije privatna osoba, sve do isteka mandata.
Uostalom, za dio našega javnog mnijenja dovoljno je da Mesić kihne pa da to shvate kao novi filokomunistički nasrtaj na hrvatsku naciju. Ne bi se trebalo čuditi da neki od njih i Mesićev boravak na robiji poslije „hrvatskog proljeća“ shvate kao jugokomunističku srbočetničku ujdurmu.
Oni s duljim pamćenjem možda će se prisjetiti nekih Titovih teatralnih gesta. Na primjer kako je u Finskoj - izvan protokola ali u sklopu službenog posjeta i, jamačno, dobro promišljeno - dao zaustaviti kolonu na raskrižju s putom koji je vodio do mauzoleja maršala Mannerheima, pa je izišao iz vozila i sa distance odao počast finskom vojskovođi i predsjedniku koji je za drugoga svjetskog rata bio uglavnom na suprotnoj strani. Tito je tom gestom „kupio“ mnogo više simpatija u Finskoj nego svim svojim dugačkim i ne osobito uzbudljivim govorima koje je izmjenjivao s Kekonnenom. A istodobno je našao siguran način da zabode trn u petu Sovjetskom Savezu, koji je Mannerheim ponizio za sovjetsko-finskog rata. Pritom je, očito, bilo sasvim nevažno kako je taj isti Tito ocjenjivao taj rat u doba dok je Proleter čvrsto držao Stalinovu stranu.
Na onima koji znaju bolje i više ostaje da procijene je li u tom momentu pretegnuo Titov klasni ili Brozov nacionalni refleks. Kao i 1948.
Na Pantovčaku će, možda, znati koji je refleks proradio u Mesiću.
‘Cheov’ portret
U trenutku smrti „Chea“ Guevare Mesić je već bio zreo čovjek, 42-godišnjak, sigurno prestar da bude ponesen romantičnim primjerom flamboajantnog revolucionara koji, poput suvremenoga Don Quijotea, sa šačicom istomišljenika juriša na višeglavog zmaja američkog imperijalizma. Kako su bili poneseni tadašnji mladi, a da nisu pročitali ni jedno slovo njegovih spisa.
A ipak su desetljećima na majama ili bluzama nosili šablonom izrađenu verziju „Cheova“ portreta. U tom smislu se za njega, više nego za koga drugoga, moglo govoriti da je ikona, barem u razmjerima kolektivnog imaginarija.
Naravno, „Che“ nije bio prva šablonska ikona. U Italiji, u doba fašizma, šablone su korištene za masovnu izradu Mussolinijevih portreta (uglavnom s kacigom) na zidovima gradova (neke su još u uporabi). U Splitu je Krešimir Vibor Jeličić dao izraditi maje na kojima je šablonom otisnut portret gradonačelnika Željka Keruma (s potpisom: „Ke Rum“, da svakome bude jasno da je „Ke“ lokalni izgovor riječi „Che“) i koje su učas rasprodane.
Jer svako mjesto i svako doba ima heroja kojega zaslužuje.
Predsjednik Mesić ne nosi maju s likom Guevare, barem ne u javnosti, a pitanje je bi li mu ikad palo na pamet koristiti maju s „Ke Rumom“, pa ni u najprivatnijoj odaji svoga privatnog stana (uostalom, papir je higijenskiji). U pogledu polaganja cvijeća na grob nema usporedbe, zasad.
Akademska tema
Mesić, međutim, ne može ne znati što se u ovih 40 i kusur godina dogodilo i s Vijetnamom i s Kubom, i što se otkrilo o „Cheovim“ potezima na Kubi, dok je bio na vlasti.
Možemo teorijski raspravljati koliko je Ernesto Guevara bio u pravu ili u krivu u ocjenjivanju američkog imperijalizma (njegova doba), u kritiziranju sovjetske politike (približavajući se kineskoj), u pokušaju prenošenja logike koju su gubavi koristili za preživljavanje na položaj latinskoameričke sirotinje, u kritikama sovjetske političke ekonomije, u tezama da je Afrika najslabija karika imperijalizma, u predbacivanju Washingtonu što ne izolira Južnoafričku Republiku oko apartheida itd.
Sve to može biti akademska tema, nakon toliko desetljeća, pošto je povijest već prevalila koliko je prevalila.
Ne može biti akademska tema - specijalno ne na prostoru poput hrvatskoga, sa svim iskustvima XX stoljeća - ubijanje ideoloških protivnika, s prijekim sudom ili bez njega.
Ernesto „Che“ Guevara je, nakon pobjede revolucije na Kubi 1959, bio zadužen baš za „čistku“ kontrarevolucionara. Možda je Kubancima bilo zgodnije da taj krvavi posao povjere Argentincu, ili je pak liječnik lakše prihvaćao logiku kirurških rezova. To sada, napokon, nije ni bitno.
Danas se u civiliziranim zemljama (ponavljam: civiliziranima) svaka smrtna presuda smatra nedopustivom. Već potkraj četrdesetih su ‡ na temelju užasnih iskustava drugoga svjetskog rata i poraća ‡ u New Yorku, baš ondje kamo Mesić ide, definirani pojmovi genocida, ratnog zločina i zločina protiv čovječnosti. Dakle, potkraj pedesetih već je bilo ne samo jasno, nego i međunarodnim propisima kodificirano, da su smrtne osude bez suda, ili pod prijekim sudom, ili naprosto bez mogućnosti pravednog suđenja - zločin protiv čovječnosti.
Motivi koji su Guevaru natjerali među revolucionare i danas su valjani. Ideali za koje se opredijelio i danas imaju svoje privrženike. Uostalom, ideali ravnopravnosti svih ljudi imali su privrženika kroz tisućljeća, makar se po povijesti to ne bi reklo.
Zločin protiv čovječnosti ne može biti opravdan ni najplemenitijim idealom, ali može kompromitirati i takav ideal. S te strane „Che“ sigurno nije najbolji odabir za veličanje, bez obzira na povod. I bez obzira što i za njega, pozivajući se na druge činjenice, netko može reći da je „heroj, a ne zločinac“.
Uostalom, u potrazi za takvima ne treba ići sve do Kube. Bar toga imamo na izvoz, u svakoj epohi.
Inoslav Bešker
