Hrvoja Petrača upoznao sam u ljeto 2000. godine, kada je Petrač, u pratnji svog odvjetnika Damira Galetovića, došao u EPH prosvjedovati zbog nekog relativno benignog teksta objavljenog u Globusu, što ga je bio napisao Gordan Malić.
Tijekom polusatnog razgovora Petrač se ponašao sasvim pristojno, dok ga Malić nije pitao nešto o njegovu susretu s Vjekom Sliškom, ondašnjim glavnim Petračevim mafijaškim suparnikom, koji se, navodno, bio održao na Cvjetnom trgu (manje od godinu dana kasnije Sliško je likvidiran na Cvjetnom trgu: naredbodavac ubojstva i dalje je nepoznat).
Petrač je doslovno poludio, počeo vikati na Malića i zaprijetio: “Ako me pitate još nešto takvo, bolje da Vas ne bude”.
Galetović se znojio i crvenio, te je drhtavim glasom pokušavao smiriti svog glavnog klijenta. “Hrvoje, nemoj tako”, promucao je odvjetnik, iz čijeg je ureda, sedam godina kasnije, buknula afera Krašograd (slučaj zamjene zemlje na Ravnicama sa zemljištem u Sesvetama, zbog čega se Uskok bavi Gradskim poglavarstvom).
Bio je to, srećom, moj jedini razgovor s Hrvojem Petračem, čovjekom kojeg je i njegova majka Zlata opisala “brzim na šakama i brzim na šlicu”.
Otprilike dvije godine kasnije, u ljeto 2002., dobio sam prijepis famoznih Petračevih transkripata.
Radi se o šezdesetak stranica prijepisa telefonskih razgovora, koje je Hrvoje Petrač vodio sa svojom suprugom, sa svojim sinom i svojim poslovnim suradnicima, a koje je tajna policija snimala od kraja 1999. do srpnja 2000. godine, po nalogu ondašnjeg državnog odvjetnika Radovana Ortynskog, čovjeka koji je neuspješno pokušao poslati u zatvor skoro sve članove Petračeve i Jelavićeve zločinačke organizacije.
Dakle, iz Petračevih je transkripata savršeno jasno kako se taj čovjek prije deset godina prije svega bavio međunarodnim švercom cigareta.
Petrač vrlo često u transkriptima govori o kontejnerima Marlbora, pa se čak na jednom mjestu žali kako su u jednoj međunarodnoj luci pojedini kontejneri “pali”; da su ih, dakle, vlasti zaplijenile.
U ljeto 2002. godine Petračevi su transkripti postali javno dobro. Policija i državni tužitelj nisu, međutim, baš ništa poduzimali.
U to je vrijeme, podsjetimo, jedan od savjetnika predsjednika Republike bio Željko Bagić, čovjek koji se javno hvalio prijateljstvom s Hrvojem Petračem.
Petrač se, pak, mogao pohvaliti s još nekoliko prijatelja u sigurnosnom i policijskom vrhu, dok su mu se neki drugi zagrebački policajci nalazili na platnoj listi, kao što su razotkrile kasnije istrage.
Kada sam Ivicu Račana pitao zašto nije poduzeo ništa potiv Petrača i smatra li to velikom mrljom na svom premijerskom mandatu, Račan mi je doslovno bio odgovorio: “Mladen Bajić uvjeravao me kako, zapravo, nemamo ništa čvrsto protiv Petrača. Nismo htjeli riskirati da pokrenemo proces koji bi dobio golemi publicitet, a koji bi, na kraju, završio oslobađajućom presudom za Petrača”.
Nekoliko mjeseci poslije Račanova odlaska s vlasti Vlada Ive Sanadera pokrenula je progon Hrvoja Petrača.
Povod je bila otmica sina generala Vladimira Zagorca, koju je izvela grupa mladih zagrebačkih kriminalaca, na čelu s Petračevim sinom Novicom.
Državno odvjetništvo i sud zaključili su da je iza plana za otmicu Zagorčeva sina stajao sam Hrvoje Petrač, koji je osuđen na šest godina zatvora.
Policija je tijekom istražnog postupka prikupila informacije koje su ukazivale na planiranje otmica djece drugih bogatih Zagrepčana.
Hrvoje Petrač pobjegao je iz Hrvatske u proljeće 2004. godine.
Za razliku od Branimira Glavaša, Hrvoje Petrač nije se skrivao u Bosni, nego je prvo otišao u Izrael, a zatim u Grčku, gdje je naposljetku uhićen.
Pošto je iz Grčke izručen Hrvatskoj, Petrač je preko medija fizički zaprijetio Sanaderu.
Iako je osuđen za teško kazneno djelo, i iako ga se smatralo jednim od šefova zagrebačkog podzemlja, dakle sigurnosno iznimno riskantnim zatvorenikom, Petrač je neko vrijeme u zatvoru koristio čitav niz pogodnosti, koje su ukinute tek nakon što su mediji o svemu tome izvijestili javnost.
Njegovo ime nije asociralo samo na ubojstvo Vjeka Sliška - za što ga se otvoreno optuživalo sve dok prije nekoliko godina nije došlo do ritualnog pomirenja čelnih ljudi dvije zagrebačke kriminalne grupe - nego i na nadzor nad famoznom Knežijskom skupinom, koja je, poslije smrti Zlatka Bagarića 1998. godine, u Petraču navodno bila prepoznala svog novog kuma.
Istodobno s ilegalnim biznisom, Petrač se bavio i bezbrojnim legalnim poslovima: od Kaptol banke, koju je vodio skupa s Tuđmanovim unukom Dejanom Košutićem, preko zastupništva za Lavazza kavu, preko zastupništva za Volvo (koje je izgubio kada su se mediji počeli baviti njegovim kriminalnim aktivnostima), pa do pokušaja stvaranja malog ugostiteljskog imperija, od kojeg su danas preostali sve slabije posjećeni restoran Cantinetta i kafić Downtown, gdje se i danas redovito okupljaju preostali Petračevi pouzdanici, uključujući i one za koje je sud utvrdio da su lažno svjedočili tijekom postupka zbog otmice Zagorčeva sina.
Osim što je u javnost dolazio zbog svojih što ilegalnih, što legalnih poslova, mediji su izvješćivali i o raznim Petračevim spontanim nasilnim ispadima: tako smo mogli čitati da se jednom prigodom žestoko sukobio s nekim sirotim policajcem na Zrinjevcu, koji mu je prigovorio zbog nepropisne vožnje ili pogrešnog parkiranja.
Njegov je sin, u društvu jednog od Petračevih tjelohranitelja, navodno prebio nekog zaštitara ispred ulaza u Esplanadinu kockarnicu, oko čega se vodio sudski postupak.
Fascinantno je kako je Hrvoje Petrač, usprkos svom kriminalnom dossieru (ili baš zbog tog dossiera), bio, zapravo, poželjna osoba u zagrebačkim društvenim krugovima na prijelazu tisućljeća.
Dobivao je posebne stolove i sobe u restoranima, dolazio na razne društvene događaje gdje su se okupljali ljudi iz “društvene” elite (ta odrednica, doduše, u Hrvatskoj ne znači mnogo), pokušavao je steći ugledno mjesto na vinskoj sceni i tako dalje, i tako dalje.
Nažalost, sve je to bilo potpuno normalno za ondašnju, još ranu posttuđmanovsku Hrvatsku, koja je simbiozu uličnog kriminala i socijalnog i političkog vrha naslijedila iz Tuđmanova režima, gdje je bilo moguće da opasni kriminalac poput Tute Naletilića stoluje u ondašnjem Intercontinentalu i gdje je bilo gotovo normalno da se Zlatko Bagarić, krajem devedesetih najokorjeliji zagrebački kockar i nasilnik, na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine nađe u društvu predsjednika Tuđmana.
Hrvoje Petrač čovjek je koji je osuđen za otmicu maloljetnika.
Hrvoje Petrač neko je vrijeme simbolizirao povezanost legalne društvene sfere i organiziranog kriminala. Ako bi Stjepan Mesić sada pomilovao Hrvoja Petrača, to ne bi značilo samo potpunu kompromitaciju Mesićeva predsjedničkog mandata i Mesićeve uloge u hrvatskoj politici, nego bi, što je još gore, vrlo jasno sigaliziralo da je ulični oblik organiziranog kriminala ponovo dobrodošao u društvu.
Mesićevo pomilovanje Petrača zapravo bi reklo: vi ste dobri momci, koji ste jednom, eto, malo nešto zgriješili. Iskreno vjerujemo da se predsjednik Mesić, u zadnjim danima svog mandata, neće upustiti u institucionaliziranje organiziranog kriminala kao poželjne društvene vrijednosti u Republici Hrvatskoj.
Utoliko je posve nerazumljivo zašto Mesić - kada su ga o tome pitali - nije decidirano izjavio da neće pomilovati Petrača, nego je nejasnim odgovorom ostavio prostor za tako mračne spekulacije.
