Napadaju me samo četnikoidi i ustašoidi - kaže odlazeći Stipe Mesić o kritičarima svoga zveckanja oružjem po bosanskom koridoru. Podsjetimo: hrvatski je predsjednik nedavno, u neformalnom razgovoru s novinarima, izjavio da bi u slučaju održavanja srpskog referenduma o odcjepljenju naredio intervenciju Hrvatske vojske i odmah presjekao koridor u bosanskoj Posavini. Danas tvrdi da tu izjavu napadaju samo oni kojima je cilj podjela Bosne i Hercegovine.
Prvo, predsjednikove tvrdnje potpuno su netočne. Nije istina da su njegovu najavu egzerciranja po koridoru kritički dočekali samo latentni četnici i ustaše. I sama sam napisala kritički tekst o Mesićevu stavu da ni oružane bitke još nisu isključene, a dosta teško bi se moglo naći da nastupam s ustaških ili četničkih pozicija. Još manje da sam zagovornik podjele Bosne i Hercegovine. Vlastiti primjer ovdje je samo ilustracija.
Od predsjednikove su se olako obećane brzine ogradili i premijerka Kosor i njegov nasljednik Ivo Josipović. Nije tajna da je međunarodna zajednica izjavu s Pantovčaka dočekala s podignutim obrvama. Diplomatski će krugovi u Zagrebu reći da je bila potpuno nepotrebna i nesmotrena. Naknadne sugestije šefa države da je za svoju prijetnju imao mandat NATO-a također ne stoje. Kad danas kaže da nije bitno hoće li koridor presjeći NATO, bosanska ili hrvatska vojska, autor samo pokušava umanjiti štetu. Bezuspješno.
Drugo, Mesićeva je izjava o ustašoidima i četnikoidima duboko pogrešna zato što implicira nedemokratski diskurs. Umjesto argumentima kritičarima se usta pokušavaju začepiti etiketiranjem. Daleko od toga da šef države nema svoje apriorne kritičare. Daleko od toga da nije na udaru onih snaga koje će on nedopustivim šabloniziranjem zvati ustašama i četnicima.
Ali predsjednik kojemu je stalo do vlastitog demokratskog imidža i kojemu je važno demokratsko ozračje u državi koju vodi i za koju je odgovoran nikad neće posegnuti za uvredljivim etiketiranjem. Taktikom “pljuni pa zalijepi” pokazuje se vlastita nemoć i sirovost.
Hrvatska je zemlja nikakve kulture dijaloga. Tradicije su u tom pogledu jadne. Zadatak je i državnih čelnika da to mijenjaju, a ne cementiraju. Političari koji ne znaju čuti kritiku ne misle dobro ni sebi ni naciji. Mesićevo diskvalificiranje “ustašoida i četnikoida” frapantno je nalik svojedobnim izjavama Franje Tuđmana, koji je svoje kritičare diskreditirao na sličan način, ali ipak s nešto više maštovitosti, proglašavajući ih judoškudašima ili vragovima u duginom spektru boja: crvenim, žutim, zelenim… Takva retorika nepogrešivo detektira autoritarni sindrom.
Treće, Mesićeva je izjava vrlo žalosna. Zato što je prije deset godina na Pantovčak došao s obećanjem da će biti antipod nedemokratskom Tuđmanu. Dobrim je dijelom tako i nastupao. Zaslužan je za detuđmanizaciju Hrvatske. Ali, s vremenom počeo je pokazivati istu odbojnost prema kritici, čak i drugačijem mišljenju, kao i prethodnik.
Sada svaku primjedbu doživljava osobno. Svaku kritiku reže porugom i uvredom. Ako je o njegovoj ličnosti riječ, od nekadašnje širine malo je ostalo. Očito je deset godina na funkciji šefa države bilo predugo. Neće mu biti lako kada siđe s trona.
