Mi smo najstariji narod, potomci junaka iz Biblije
ZAGREB - Kao što je prema biblijskoj prispodobi dobri Samarijanac prije 2000 godina pomogao ranjenom čovjeku na putu za Jerihon, tako su njegovi potomci prošli tjedan izašli u susret Jutarnjem listu izgubljenom na putu do Nablusa. I dok su pretučenog nesretnika svojedobno presreli s magarcem, ovaj su put u izviđačko-spasilačku misiju, prethodno koordiniranu mobitelom, došli vozilom.
Mnogo je vremena prošlo, ali geni su isti, tvrde znanstvenici s četiriju svjetskih sveučilišta, uključujući i Stanford, koji nad današnjim Samarijancima redovno provode genetska istraživanja. Može se pretpostaviti da se i dobronamjernost prenosi genima - Samarijanci su nas, naime, uzeli pod svoje i ugostili u maloj zajednici Kiryat Luza na brdu Gerizim iznad Nablusa.
Strogi košer
Ondje nas je dočekao Benyamin Tsedaka, glava jedne od pet velikih samarijanskih porodica, koji je 40 godina svog života, a njegova će supruga dodati i braka, posvetio promoviranju najstarijeg živućeg biblijskog naroda. - Najmanji smo narod na svijetu i najstariji biblijski narod - objasnio je Benyamin svoju misiju.
Približavao se veliki blagdan Pesah. Sve je moralo biti spremno za središnju svečanost sljedeće večeri: prinos žrtve Bogu na glavnom oltaru tijekom koje veliki svećenik nadgleda klanje i pečenje 50-ak janjadi, odnosno višesatni obred koji se nije promijenio već 3000 godina. Prije toga trebalo je očistiti kuće od svakog traga kvasca i ispeći beskvasni kruh. - Samarijanci se i danas strogo pridržavaju propisa košer prehrane. Sve pripremamo sami, pa čak i meso životinja koje je samo nekolicina ovlaštena usmrtiti - tvrdi Benyamin. Trebalo je posjetiti i mrtve na obližnjem groblju te se pripremiti za procesiju donošenja svitaka Tore u sinagogu. - Tijekom sedmodnevnog blagdana Pesah svi se Samarijanci okupljaju na brdu Gerizim, koje je sam Bog izabrao kao svoje prebivalište na Zemlji - pojašnjava Benyamin.
Tijekom obilaska male zajednice na Svetom brdu obavezno je bilo posjetiti velikog svećenika koji je taj dan primao starješine biblijskog naroda u audijenciju. I dok je veliki svećenik mudro zborio i okupljene upućivao na neki sveti tekst, blagim je pogledom pratio male Samarijance koji su bezbrižno trčkarali uokolo. - Svako novorođenče velik nam je blagoslov - kratko je komentirao za Jutarnji duhovni vođa Elazar ben Tsedaka.
Razlika u Tori
Narod koji je još u Isusovo vrijeme brojao milijun i pol ljudi danas ima samo 732 duše.
- Točno se zna koliko je muškaraca, a koliko žena, tko se ženi, a tko rastaje. Te podatke objavljujemo u našem četverojezičnom dvotjedniku Samarijanske vijesti - kaže Benyamin, koji je ujedno glavni urednik lista.
Današnji Samarijanci tvrde, a genetičari dokazuju, da su potomci triju od ukupno 12 židovskih plemena. - Potomci smo Josipovih sinova Menašea i Efraima, a i obitelji velikog svećenika koja potječe od Mojsijeva brata Arona, te na području Izraela i današnje Zapadne obale kontinuirano živimo već 3650 godina. Tako Benyamin govori o razlozima zbog kojih se Samarijanci smatraju autohtonim Židovima, odnosno sinovima Izraela, kako se nazivaju. Ne vole da ih se definira kao sektu. Skloni su uvjerenju da su pripadnici glavne struje židovstva predvođene rabinima ustvari sekta koja je zastranila s pravog puta. Kao što i njihov hebrejski naziv Šomronim sugerira, oni se smatraju čuvarima (zaštitnicima) izvorne tradicije i vjerskog zakona.
Samarijanci i današnji Židovi ustvari su vrlo slični, uz poneke razlike.
- I mi, kao i Židovi, svoju teologiju temeljimo na Tori (Starom zavjetu), ali ne prihvaćamo Talmud i Mishnu (zbirke vjerskih zakona i komentara), neizostavne tekstove normativnog židovstva - kaže Benyamin. Verzije Tore koju oba naroda slijede razlikuju se na 7000 mjesta.
- Za Židove je sveto mjesto Brdo hrama u Jeruzalemu, a za nas je to brdo Gerizim - pojašnjava Benyamin. Sveto brdo Samarijancima je toliko važno da je kao Božje prebivalište naznačeno u njihovoj verziji 10 Božjih zapovijedi.
Nekad su brojali stotine tisuća duša, imali su kraljeve i vojsku, no Samarijanci su se zbog višestoljetnih progona na početku 20. stoljeća našli na rubu istrebljenja. Dodatni udar na malu zajednicu bio je šestodnevni izraelsko-arapski rat 1967., nakon kojeg se zajednica i teritorijalno razdijelila: dio se našao u izraelskom gradu Holonu, a dio je ostao na palestinskom teritoriju nedaleko od Nablusa. Unatoč teritorijalnoj razdvojenosti i otežanosti komunikacije, zajednica je ostala ujedinjena.
Slobodno kretanje
Izraelske vjerske vlasti ne priznaju im židovstvo, ali priznaje im ga država te ih tretira kao punopravne građane. Palestinske vlasti pak ističu njihovo židovstvo, ali ih doživljavaju kao autohtone Palestince. Samarijanci će za sebe reći da nisu ni jedno ni drugo.
- Mi smo sinovi Izraela, ali ne u smislu ove današnje države, već kraljevstva koje je nekad postojalo - nastavlja Benyamin. Najstariji narod na svijetu danas uživa povlašteni status. Pa tako Samarijanci imaju pravo glasovanja i na izraelskim i na palestinskim izborima te su nositelji dviju putovnica. Palestinske su im vlasti ponudile mjesto u parlamentu, a izraelske mogućnost služenja vojnog roka. U sukobom premreženoj regiji Samarijanci uživaju slobodu kretanja.
- Ne svrstavamo se ni na čiju stranu - pojašnjava Benyamin. Fenomen Židova u Nablusu, središtu palestinskog narodnog otpora, zvuči kao oksimoron, ali ne kad su u pitanju Samarijanci, čija djeca pohađaju palestinske škole i fakultete. Prirodnu zatvorenost zajednice sve je teže održavati zbog navale vojske znanstvenika koji su Samarijance pretvorili u predmet istraživanja. Ponosni na to što se njihovo postojanje spominje u svetim tekstovima triju monoteističkih religija, Samarijanci tvrde da su živa povijest, a ne samo kuriozitet.
|
Teško do udavača
Zbog manjka populacije i nesklonosti primanju obraćenika, među Samarijancima su se pojavile genetske bolesti. Samarijanski parovi prije svadbe odlaze u bolnicu na pretrage. Starješine su muškarcima dopustile ženidbu izvan zajednice, prije svega izraelskim Židovkama, ali pod uvjetom da žene poštuju vjersku praksu. Udavače je, međutim, teško naći zbog rigidnih vjerskih propisa vezanih uz menstruaciju i porod. Ako se rodi sin, žena je u karanteni i odvojena je od muža 41 dan, a u slučaju rođenja kćeri čak 80 dana. Žena koja krvari smatra se do te mjere nečistom da joj je zabranjeno dotaknuti živo biće i predmete u kući. Današnji Samarijanci tvrde da to ženama ustvari ide u prilog. - Naše žene najmanje sedam dana u mjesecu leže, a za to vrijeme muškarci čiste kuću i kuhaju - kaže Benyamin. |
|
U obroku jedna životinja
Samarijanci jedu isključivo hranu koju sami uzgajaju i pripremaju. - U jednom obroku ne smijemo miješati dvije duše, odnosno proizvode potekle od dviju životinja, što se prije svega odnosi na razdvajanje mliječnih i mesnih proizvoda - kaže Benyaminova supruga Mirjam. Čistoća mesa je važna, a otud i striktni propisi pripreme. Tako je dopušteno jesti samo životinje koje je zaklao samarijanski mesar, točno usred grkljana, oštrim nožem veličine 25 cm i gledajući tijekom klanja u smjeru svetog brda Gerizim. Uvjet je i da je životinjsku krv pravilno pokopao ili prekrio pijeskom. - Kada želimo jesti meso, kupimo životinju i odvedemo je samarijanskom mesaru - kaže Mirjam. |
Sandra Milković
Broj preporuka: 0
SLOVENKA U ŠOKU
Pronašli račun za koji nije znala: Došla po socijalnu pomoć i tamo doznala da ima - 16 milijuna eura
POČASNI STUDENT BEZUGLEDNOG UNIVERZITETA
