Ima nešto jako dobro u predsjedničkoj kandidaturi Milana Bandića. Svojoj se stranci definitivno skida s dnevnog reda kao problem. Ni Ivica Račan ni Zoran Milanović nisu ga bili spremni ni kadri riješiti. Sada on sam apsolvira svoje pitanje: ulazeći u predsjedničku utakmicu isključio se iz partije.
Osobno se hvali da starta “lišen stranačkih okova”. Bandić više nije problem SDP-a, premda će njegov odlazak kratkoročno izazvati potrese. On sada postaje problem Hrvatske.
Hrvatska se ne može podičiti svojim političarima. Čast izuzecima, ali većina vrlo nisko kotira. Ni državničkih kapaciteta ni javnog ugleda. S Milanom Bandićem na Pantovčaku - što je teško zamisliti, ali, ruku na srce, nije nemoguće - slika se drastično pogoršava. S takvim šefom hrvatska bi država izgubila na ozbiljnosti.
Dosadašnji su predsjednici imali neku političku ideju. Kod ovoga, osim osvajanja vlasti, nema nikakvog drugog političkog sadržaja. Pokazao se kao čovjek bez političkih ideja i vrijednosti. Od Tuđmana je prepisao deklaratorno sidrenje svoga političkog programa u starčevićanstvu, radićevštini, hrvatskom antifašizmu i Domovinskom ratu, ali to je prazna verbalistika. Odmah potom izjavljuje da je njegov program uzorati i raditi kao konj za Hrvatsku. Konjske metafore - to je razina kojom starta na Pantovčak. Svojom sirovom retorikom banalizira predsjedničku funkciju. U kampanji dijelit će lopte i jabuke, ali na pitanja o ozbiljnim političkim temama kao zahrđali vergl ponavlja: Sve sam već rekao, sve sam već... Premda nije rekao ništa.
Bandić je potpuno nekompetentan za funkciju predsjednika Republike. Godinama se bavio komunalnim, ne političkim temama. Svjestan tog ogromnog hendikepa, sam nalazi potrebnim demantirati da nema iskustva u državničkim poslovima: “Voditi glavni grad znači voditi zemlju”, rekao je novinarima. Bandić hoće reći da je prekapanje ulica i izgradnja zlatnih zahoda prava kvalifikacija za Pantovčak.
Možda u sektoru održavanja. Višegodišnji zagrebački gradonačelnik vjerojatno zna sve o gradskim problemima, premda se ne može reći da ih je uspješno rješavao, ali ne zna ništa o onome što je posao šefa države. Ništa o vanjskoj politici, ne govori strane jezike, pa je pitanje kako bi Hrvatsku predstavljao po svijetu, ništa o ozbiljnim političkim temama. Bit će zanimljivo vidjeti ga u vrućim predizbornim sučeljavanjima.
Ali u Bandićevoj predsjedničkoj kandidaturi ima nešto još mnogo opasnije od namjere da se Hrvatska pretvori u Zagrebački holding. Bagaža mu je dubinski kontaminirana. Gradom je gazdovao povezan s krupnim i sumnjivim kapitalom, poslovno umrežen s pripadnicima kriminalnog miljea. Ti krugovi, s jednom nogom u tajkunskoj eliti, a drugom u podzemlju, stoje iza njegove predsjedničke nominacije. Bandić je njihov kandidat za šefa države.
Pravu je prirodu svoje vlasti skrivao populističkim frazama i gestama, bacajući mrvice legijama socijalno ojađenih građana. Sada će im uz populističke floskule darivati lopte i jabuke, očekujući da ga hrvatska sirotinja iznese na Pantovčak.
Tužnu će hrvatsku provinciju kupiti lažnom nadom da će im donijeti sjaj Zagreba. Ako mu, sluđeni, osiguraju pobjedu, svoje će kumove i koruptivne jarane učiniti predsjedničkom svitom, što bi predstavljalo pad ispod dna koji je dodirnut za Pašalićeva upravljanja Tuđmanovom vlašću.
