Čim je ušao u studio i sjeo, u prvoj minuti prvoga sučeljavanja, Milan Bandić najavio je svome protivniku da ga ima nešto pitati. I učinio je to u posljednjoj minuti emisije, jer su ga naučili da se tako ostavlja dojam na publiku: pitao ga je za osobnu ušteđevinu što ju je Josipović 1998. izvukao iz banke koja je upravo propadala. Učinio je ono što su tih godina radili svi oni koji su imali neku moć, utjecaj ili vještinu, i što - bez obzira na Bandićevo zakojevitezanje i muškarčine nedostojnu dreku - nije bilo protuzakonito, ali jest, svakako je bilo nemoralno. Znao je to, ne treba sumnjati, i Ivo Josipović, i sigurno mu je na um padala ona tužna i blesava, pa još domoljubna većina, koja je tih godina novac držala u hrvatskoj banci, te je zauvijek bez novca i ostajala, samo zato što nije imala te vještine, tog utjecaja i moći da joj ljubav prema Hrvatskoj ne čini osobnu, financijsku ili bilo koju drugu štetu. Zato je pred kraj toga prvog sučeljavanja Ivo Josipović zamucao i skoro se zacrvenio ispod onoga neprobojnog prisavskog pudera. Bilo mu je neugodno jer je, ipak, jednom davno učinio nešto na što, onakav snebljiv i građanski uredan, ne može biti ponosan. Ali bilo mu je neugodno zbog još nečega: upravo se našao u situaciji pristojnoga dečka kojega je neki rauber iz čista mira udario šakom u lice. I sad se čudi kako ga je smio tako jako udariti.
Zašto je Milan Bandić na takav način napao? Zato što i on, ali i poneki senzibilniji špicl iz njegove kampanje, prepoznaju moralni refleks rulje kojoj se obraćaju. Naime, dok god su u stadiju rulje, naši građani na lopovluk, kriminal i razbojništvo reagiraju pristajanjem, prilagođavanjem, navikavanjem, te na kraju i opravdavanjem onih koji vrlo ozbiljno i pred očima javnosti najviše kradu. Ili - budimo politički korektni - onih koje se za kriminal, prevaru ili korupciju najčešće optužuje.
Tako će na Milana Bandića nakon svih onih zlatnih zahoda, pogodovanja u dobivanju gradskih prostora, kumovskih namještanja legalnih i ilegalnih poslova, izgradnje prilaznih cesta za privatna naselja, rušenja spomenika industrijske i svake druge kulture, gradskog proračunskog financiranja izborne kampanje neonacističkome histeriku - koji će zatim biti postavljen za nekakvog savjetnika ili glasnogovornika, te nakon svega onog što se zasluženo i nezasluženo, istinito i lažno, vezalo uz Bandićevo ime, rulja reagirati ravnodušno ili čak s odobravanjem. Neće imati potrebe čak ni da objašnjava kako su sve to laži, potvore i objede bezbožnika i komunjara, koji namještaju našemu Milanu, nevinom kao neki dan porođeno dijete, jer će prema svemu kriminalnom što bi se vezivalo za ovo ime rulja biti sasvim ravnodušna.
Pred njom Bandić ima trajni imunitet od bilo kakve mogućnosti da učini išta nemoralno ili nezakonito, jer se toliko toga oko njega već dogodilo da više ništa u njegovome slučaju ne može biti kriminal, niti Ivo Josipović, primjerice, ima ikakvih šansi kada ga optužuje da se strateški razveo da bi mogao otkupiti dva umjesto jednoga društvenog stana.
Međutim, kada Bandić optuži Josipovića, tada će se rulja ponašati kao vrlo moralan i striktan građanin i bit će zgrožena, i to s pravom, bez obzira na to što kriminalnog djela, zapravo, nema. Riječ je samo o nečemu što je nemoralno. Pa će se onda skupa s Bandićem zgražati, naricati i kukati nad hudom sudbom sirote Milanove punice, koja svoje novce, kao, nije mogla izvući iz banke, a Josipović, eto, jest, i skoro da će i povjerovati kako punica zbog takvih kakav je Ivo više nema novca ni da se ljudski nahrani, ni da se sahrani. Rulja, naime, najviše uživa kada se pošteni proglašavaju lopovima, pa onda u tome vrlo zdušno sudjeluje. Samo zato je Bandić optužio Josipovića.
Uzalud sad on maše sudskom presudom, jer presude ni rulji, ni Bandiću, nisu važne. Oni su - uz crkveni blagoslov - svoj pravorijek već izrekli. To što bi Josipović, za svoje i za javno dobro, trebao činiti jest da rulju, to Bandićevo i Bozanićevo krdo i stado, svakom svojom riječju vraća u stanje i status pojedinca i građanina. Trebao bi ljudima objasniti kako bi im bilo s predsjednikom koji je u sučeljavanju izjavio i to da mu ne pada na pamet da pročita hrvatski Ustav. Za to će, kaže, imati savjetnike. Jer doista, predsjednika bi moglo uplašiti čitanje Ustava, moglo bi oslabiti njegovu inicijativnost, pošto je u Ustavu toliko toga što čovjeka začas učini Josipovićem. Bandić će, rekao nam je u sučeljavanju, čitati samo molitvenik. Za razliku od Ustava, Bog grli i lopove. Naravno, ukoliko su dobri katolici.
