Mile Dedaković Jastreb: Vukovar nije dobio oružje plaćeno s tajnih računa

Objavljeno: 18.11.2006

Pukovnik Mile Dedaković zvani Jastreb, prvi zapovjednik obrane Vukovara, danas se skrasio u selu Ferdinadovac, uz samu granicu s Mađarskom na obali Drave, gdje zajedno sa suprugom Terezijom uzgaja jabuke.

- Treba mi mir ravnice, dosta sam toga prevalio preko glave, želim se posvetiti obitelji i poslu - kaže dok se smješta u duboku fotelju svog dnevnog boravka.

• Kako se osjećate danas na 15. godišnjicu pada Vukovara?

- Pa, kao i na prvu, petu, sedmu, dvanaestu. Uvijek dominiraju dva snažna osjećaja - tuga i ponos. Tuga zbog žrtava, stradanja, svega onog što smo propatili, a pogotovo zbog onih zvjerstava koja su počinjena nad našim braniteljima i brojnim civilima nakon što su JNA i srpska paravojska ušli u grad.

A ponos jer smo se časno i pošteno borili s daleko nadmoćnijim neprijateljem, koji se uz svu prednost u ljudstvu, naoružanju i tehnici još ponio ispod svake razine ljudskog dostojanstva. Svojom smo borbom i žrtvom omogućili da Hrvatska bude međunarodno priznata i zaustavili pohod onih koji su nas željeli zatrti.

• Često se govori o isprici, oprostu…

- Ne slažem se s onima koji lakonski kažu 'ne zaboravljam, ali opraštam'. To ne znači ništa. Nisam onaj koji treba ili ima pravo opraštati, a nisam ni pozvan da opraštam. Tko može u ime nas koji smo tamo bili, a pogotovo svih onih žrtava koje su pobijene nakon okupacije grada sada arbitrirati i govoriti o oprostu. Nemoguće je zaboraviti sve ono. Ponekad bih, vjerujte mi, želio zaboraviti, da lakše spavam, da nemam noćne more. Često ne mogu spavati pa gledam televiziju, čitam, razmišljam u tišini. Emocije su vrlo snažne i nadljudske. To će do kraja života biti u meni i sa mnom.

• Imate li uz osjećaj ponosa i tuge i osjećaj da ste povrijeđeni, da vam je učinjena nepravda?

- Prema meni je učinjena nepravda i tu nema nikakve dileme, ali kod mene ne prevladava osjećaj povrijeđenosti. Osjećaj nepravde koji nosim moja je osobna stvar. Mislim da se kod nas branitelji previše zamaraju nekim nebitnim stvarima, pa su silno nesretni kada čuju da je netko dobio stan od 120 kvadrata, a oni samo od 118 i slično. To nema smisla. Uvjeren sam, a ne želim nikoga povrijediti, da se tim stvarima bave ljudi koji nisu bili u ratu ili nisu osjetili pravi rat, odnosno išli su u njega zbog vlastitog interesa, a ne da brane i stvaraju svoju državu. Naravno da će nepravde biti, ali tu treba naći pravu mjeru da se ne bismo iscrpljivali na nebitnim stvarima.   

• Nisam prvenstveno mislio na to nego na vaše uhićenje i sve ono što ste prošli na Lašćini?

- Naravno da me to boli. To je duboko u meni. No, kroz ono što se na Lašćini događalo meni Vukovar je trebao polagati račune nekome kome to nije trebao, nekakvim batinašima, lopovima…

Reći ću vam sada nešto što nikada nisam. Jedan od onih koji me tukao nedavno me molio da ga ne spominjem jer, eto, on se danas bavi biznisom pa mu to može škoditi u poslu! Čekajte malo. Pa, tko je tu lud! Rekao sam mu: 'Gospodine, to mi vrlo jednostavno možemo riješiti - daj intervju u kojem ćeš reći tko ti je naredio moje uhićenje i zašto, a najbitnije je da mi se javno ispričaš zbog svega onoga što si mi radio'. No, to neće napraviti ni on ni ostala trojica. Samo želim da mi se javno ispričaju i kažu po čijem su nalogu to radili. Time bismo riješili međusobne probleme.

Bolno je to što sam ja tamo morao ispaštati zbog nečijih tuđih grijeha. Što se tamo, preko mene, cijeli Vukovar i sve ono što je tamo bilo željelo iz nekog razloga dovesti u sumnju i postaviti na optuženičku klupu po onoj 'krivi smo jer smo se tako dugo branili'. Na kraju, kada su vidjeli da me ne mogu slomiti i da mi ne mogu dokazati ono što su htjeli, rekli su da ja 'izaberem' dvojicu-trojicu koju će oni onda prokazati kao krivce za pad Vukovara! No, odbio sam. Rekao sam im da sam ja bio zapovjednik, te kao takav snosim najveću odgovornost pa ako sam kriv, rekao sam im, sudite meni. Na kraju su me, naravno, pustili jer im je trebao žrtveni jarac da sakriju nečije propuste.

Tjedan dana su me tukla njih četvorica. Slomili su mi dva rebra. Nisam mogao stajati. Pretučenog bi me bacili u kotlovnicu, a bilo mi je bolno i disati. Tako fizički i psihički razbijen ležim i razmišljam - što se događa, zašto!? Došao sam do zaključka da je posrijedi bio novac! Stalno su pitali gdje je novac, a ja ništa nisam shvaćao. Nisam shvaćao da mi to rade oni koji nisu imali hrabrosti otići u Vukovar, koji su željeli sakriti mnoge malverzacije oko sredstava i oružja namijenjenih Vukovaru, a koja nikada nismo dobili.

• Vas su pretukli u Zagrebu, a mnoge branitelje u Mitrovici, Stajićevu, Nišu…

- Ne želim sada od sebe praviti dodatnu žrtvu, ali još me više bole ti udarci jer su mi ih zadali naši, a tamo su ipak tukli neprijatelji. Vjerujte mi, bilo bi mi lakše da su me pretukli Srbi, pa i da su me gore pretukli. Kao epilog svega, svi su mi se ispričali, i predsjednik Tuđman, i to u Iloku 1998. kada smo razgovarali u četiri oka u vinskom podrumu samostana. Svi osim te četvorice batinaša. Ali, kad ste me pitali osjećam li neku nepravdu, rekao bih da me čak više od svega boli činjenica da me ni jedan moj nadređeni nije posjetio dok sam bio zatvoren. Rane su zacijelile, iako i danas osjećam posljedice prebijanja, ali boli me osjećaj da me nitko nije želio uzeti u obranu, a pogotovo oni koji su znali da nisam ništa krivo radio.

• Koliko je predsjednik Tuđman bio involviran u vaše hapšenje i sve ono što ste prošli?

- Jedan visoki dužnosnik obavijestio je predsjednika Tuđmana o mome hapšenju i, koliko znam, Tuđman mu je rekao: 'U redu ako imaš dokaze'. Uvjeravali su ga da su dokazi protiv mene neoborivi te da na sudu 'padam'. No, znamo kako je to završilo.

• Jeste li o tome razgovarali s Tuđmanom u Iloku?

- Razgovarali smo u četiri oka. Vidio sam konsternaciju na licima mnogih ljudi iz njegova okruženja kad smo se povukli. Bio je već vidno bolestan, zato nisam bio onako izravan kako bih možda bio da mi se slična prilika ukazala ranije, odnosno onako kako sam u sebi već puno puta 'porazgovarao' s Tuđmanom. Bio je to korektan razgovor. Pitao me o Vukovaru i dosta se čudio kad sam mu rekao neke stvari za koje sam mislio da su poznate, pogotovo njemu koa vrhovnom zapovjedniku. Čudio se tolikom broju žrtava, pa sam stekao dojam da on nije bio dobro informiran o tome što se tamo događalo. O mom hapšenju nismo puno pričali. Ispričao se i rekao da je takvo bilo vrijeme, da je to bilo pogrešno. Tada sam ga zamolio za korektniji odnos prema 204. brigadi, što je i obećao, ali uskoro je sasvim obolio i umro pa nije mogao to provesti.

• Već ste mnogo puta odgovorili na ovo pitanje - je li se Vukovaru moglo pomoći?

- To će nas pitanje stalno progoniti. Možda na njega nikada nećemo naći pravi i adekvatan odgovor. To pitanje je naše prokletstvo. Uvjeren sam da se Vukovaru moglo pomoći, ali ne, kako mnogi kažu, probojima koji su i poduzimani u listopadu, odnosno studenom. Naravno da su i oni mogli tome pridonijeti jer bi se stvari drugačije razvijale, ali Vukovaru bi se najviše pomoglo da su već u kolovozu poslana adekvatna pojačanja i oružje te da je bio razrađen plan obrane, s obzirom na to da je bilo izvjesno da će JNA i Srbi krenuti u osvajanje Vukovara.

Sve bi bilo drugačije, a bilo je i prijedloga da se sruše mostovi na Dunavu. U tom slučaju JNA ne bi mogla prijeći Dunav. Znamo iz ratnog iskustva srijemske fronte kako je to težak i složen zadatak. Uz to je trebalo stvoriti široku liniju obrane od Iloka prema Šidu, odnosno Tovarniku. Tamo se ukopati. Tada bi se i s manjim ljudstvom i naoružanjem moglo dugo odolijevati. Dakle, prilično jednostavno, ali u Zagrebu to nisu željeli učiniti. Vjerovali su da će se dogovoriti s Miloševićem i izbjeći rat.

• Pokušana su dva proboja, 13. listopada i 13. studenoga 1991, preko Marinaca. Prvi proboj je usred akcije obustavljen, i to pozivima iz Ureda predsjednika, odnosno samog predsjednika Tuđmana?

- Tu treba konačno razjasniti neke stvari. Mnogi o tome govore, a nisu bili na terenu. Ja sam zapovijedao prvim probojem 13. listopada, dok je zapovjednik kompletne operacije bio Karlo Gorinšek. Istina je sljedeća. U 5.30 sati otpočeli smo artiljerijsku pripremu za proboj, a u 6 sati uveli smo ljudstvo u borbu i u 12.15 već ušli u Marince. Prvio je ušao Vjeko Čuljak sa Žutim mravima, a odmah iza njih specijalci. Dakle, Marince smo praktički već uzeli. JNA se povlačila. U trenutku kad smo ušli u Marince, meni su došli moji pomoćnici Ivica Kasalo i Nikola Fenix Toth i rekli da me na telefon zove predsjednik Tuđman. Niječno sam im kimao glavom i nisam se htio javiti na telefon jer sam pretpostavljao da Tuđman zove kako bi prekinuo akciju. No, malo kasnije odnekud je došla zapovijed da se akcija prekine.

• Tko ju je izdao?

- Netko tko je bio iznad mene. Tada me preko motorole zove Čuljak s terena i unezvjeren vikao: 'Šta to radite zapovjedniče, kakvo povlačenje!?' I kada je počelo povlačenje, sve je bilo gotovo. Srbi su se pregrupirali i sredili. Imali smo 18 poginulih. Svi su poginuli u povlačenju!

• Dobro, ali tko je izdao zapovijed?

- Vjerojatno netko meni nadređen, ali ne samostalno nego na intervenciju predsjednika Tuđmana. Ne znam tko, ali volio bih da oni koji o tome nešto znaju to konačno i kažu. Poslije sam doznao da je Hans van den Brooke izvršio strašan pritisak na Tuđmana da se akcije prekine i obećao da će konvoj Liječnika bez granica koji je bio u Đakovu pomoći u evakuaciji ranjenika. Ne znam o kakvim se pritiscima radilo, ali da smo tada prošli, tko zna kako bi se sve odvijalo. Pretpostavljam da su 'argumenti' Hansa van den Brookea bili takvi da se to stvarno moralo obustaviti, ali mi je u najmanju ruku žao.



• A drugi proboj?

- To je čista maska! To je bilo mazanje očiju javnosti koja je tražila da se nešto poduzme. Cijela Hrvatska je bila senzibilizirana na Vukovaru i tražili su da se nešto poduzme. Ako je prvi proboj bio vojni, onda se drugi može nazvati političkim. Tada se iz Nuštra krenulo s preslabim snagama za ozbiljniji proboj, pogotovo jer su JNA i Srbi bili doveli dodatna pojačanja, a pad Vukovara tada je, nažalost, bio pitanje dana. Naime, naše su snage u Vukovaru već tada bile razdvojene ili pred razdvajanjem. JNA se uklinila između našeg južnog i sjevernog krila obrane. No, znam da je 9. studenoga na sjednici Vlade donesena odluka o proboju i pomoći Vukovaru. No, tada su napravljene vojne kalkulacije koje su predvidjele da se u ovoj situaciji mogu očekivati gubici od oko 5000 ljudi te da ni uz to nije sigurno da se može postići deblokada Vukovara. Kada se to stavilo na stol, odlučeno je da se odustane od Vukovara. No, te su kalkulacije loše napravljene. Ne znam odakle im brojka od 5000 mogućih žrtava. Netko tko je završio vojne škole nije mogao toliko 'omanuti' ili je posve nekompetentan ili je pak sve učinjeno da se dokaže, odnosno stvori alibi kako proboj nema smisla.

• Pratite li suđenje Veselinu Šljivančaninu?

- Ne. To me ne zanima. On je to što jest i, iskreno, niti to pratim, niti me zanima..

• Jeste li pozvani da svjedočite u Haagu?

- Ne, ali ako me pozovu i ako me hrvatska Vlada u tome podrži, otići ću.

• Često se zadnjih godina govorilo o vašem sukobu s Brankom Borkovićem.


- Ne, nisam s njim u sukobu. Nas se dvojica možda politički ne slažemo, ali oko Vukovara nemamo neslaganja.

• Borković nije bio na nedavnom postrojavanju 204. brigade.

- To mi je užasno žao. Nemam pravo ulaziti u tu njegovu odluku, ali njegovo je mjesto tamo uz nas.

• Iako se 18. studenoga obilježava kao pad Vukovara, dio branitelja smatra da se to dogodilo 19, pa i 20. studenoga.

- Taj se datum uzima jer je toga dana prestalo s djelovanjem zapovjedno mjesto obrane Vukovara. No, sporadičnih borbi je bilo još dva-tri dana. Zna se da su u Borovu naselju bile borbe još 21. studenoga. Prihvaćam datum 18. studenoga, iako uvijek treba napominjati da su džepovi otpora trajali još nekoliko dana.

• Kako se dogodilo da ste vi kao zrakoplovni oficir odabrani za zapovjednika Vukovara, zar nije bilo školovanih pješadijskih oficira kojima bi ta pozicija bila prirodnija?

- Kada sam se u ljeto 1991. javio na raspolaganje Hrvatskoj vojsci, odnosno ondašnjem Zboru narodne garde, došao sam na Tuškanac kod Imre Agotića kojeg sam otprije poznavao. Tada je tamo već bilo oko 300 oficira Hrvata iz bivše JNA. Među njima je bilo raznih specijalnosti, 'vesova', kako bi se reklo. Mene su vjerojatno odabrali jer sam završio Komandno-štabnu Akademiju u Beogradu, gdje sam dobio široko vojno obrazovanje. Drugo, bio sam s tih slavonsko-srijemskih prostora. Iz sela Nijemci. I treće, za razliku od mnogih, bio sam spreman ići! Odnosno, samo smo Borković i ja bili spremni ići. Kada se saznalo da idem, javio mi se bivši zastavnik JNA Ivan Morić i tražio da mi se pridruži. Rekao sam mu da ću ga pozvati ako bude trebalo. Tada smo se pozdravili i dao mi je svoj pištolj. Mnogi drugi se nisu ni pozdravili sa mnom.

• Jeste li ikada prije toga bili u Vukovaru?

- Ne, nikada u samom gradu, iako sam često bio u Borovu naselju. Cijela ta regija bila je vezana za tvornicu Borovo. Polovica moje obitelji tamo je radila. No, kako sam iz tih krajeva, znao sam to područje i mentalni sklop Vukovaraca.

• Bi li vam išta značilo da se predsjednik Srbije Boris Tadić ili premijer Vojislav Koštunica ispričaju ili polože vijence na Ovčari?

- Ne, ništa mi ne bi značilo, pogotovo jer mi o tome govorimo već godinama, šalju im se signali u tom pravcu, a oni ne reagiraju. Više nije dostojno da mi o tome govorimo. Što bi to ikome značilo ako oni nakon toliko godina to konačno i naprave, jer jasno je da neće biti iskreno ako to i učine. No, primjerice, pozdravljam ispriku Mila Đukanovića za Dubrovnik. Nitko ga na to nije nagovarao. Napravio je to čim je mogao. Zato mu čestitam. A isprike ove dvojice mi zbilja ništa ne bi značile, čak je i bolje da to ne učine. Meni ne treba isprika, nego da se odrede prema svemu što je učinjeno ne samo Vukovaru, nego u Hrvatskoj i BiH.

• Kako ste se osjećali kad je Rade Leskovac, nekadašnji čelnik srpskih radikala, položio vijenac na Ovčari.

- Nikako. Njegovo polaganje cvijeća ništa mi ne znači. On bi najviše pomogao i pokazao svoj odnos prema tome kada bi rekao gdje se nalaze masovne grobnice mnogih naših nestalih branitelja. I one u Srbiji i one oko Vukovara. On to zna, kao i mnogi ovdašnji Srbi. Kada bi to učinio, onda bih prihvatio da je i njegovo cvijeće na Ovčari iskreno, ovako ne vjerujem da je tako. Što nama znači njegov vijenac ako ne kaže gdje su zakopani naši branitelji.

• Kako gledate na prepucavanje Generalskog zbora s generalom Tusom i najavu da će osnovati stranku?

- Razgovarao sam s generalom Krešićem, koji je bio moj vojnik na Maloj Bosni kod Vinkovaca i garantiram za njega. Prvo mislim da nije u redu da general Tus omalovažava druge generale. Oni se ne moraju politički slagati, ali mora postojati gentelmanski odnos između ljudi koji su sudjelovali, da tako kažem, u istom poslu.

• Hoćete li se vi uključiti u tu Rojsovu stranku?

- Ne, mene to ne zanima. Doduše, mislim da ništa veliko neće postići. To ne uspije ni jedna nova stranka. Ali svatko se ima pravo iskušati na izborima. Ako Rojs i društvo nemaju pametnijeg načina da utroše svoj novac - neka im. Osobno nisam ni u stranci, ni u nekoj braniteljskoj udruzi. To me jednostavno više ne zanima.

• Zašto?

- Kada bi postojala jedna braniteljska udruga, možda bih i bio član, ali imamo 40 udruga, koje se međusobno natežu, prepucavaju, nadmudruju. Često služe za stranačko potkusurivanje i slično. Zato me ne zanima ni taj oblik udruživanja.

• Interesantno je da mnoge dragovoljačke udruge, pa nii Generalski zbor ne dižu glas kad je riječ o tajnim računima i netransparentnoj kupnji oružja, na čemu su se mnogi nezakonito obogatili.

- O tome stvarno nemam pojma. Kada su se otvarali računi i vodili ti mutni poslovi, bio sam na drugom mijestu, daleko od tajnih računa, a blizu ispaljenih granata. Naravno da se zalažem za to da se to istraži i provjeri. Prvo, zar je normalno da netko u 10-15 godina stekne bogatstvo od nekoliko milijuna eura. Jamčim da to poštenim radom nije moguće ostvariti. I pozdravljam akciju da se to istraži, ali do kraja i kako spada. Nezamislivo je da je netko imao toliko 'morala' da uzme za sebe taj novac, dok smo mi bili tamo gdje smo bili, a da su uz to neki mirne savjesti još na sebe okačili činove i ordene i proglasili se braniteljima! To treba do kraja razjasniti, baš u ime svih onih koji su ginuli, bili proganjani.

• Jeste li vi u Vukovaru dobili išta od tog oružja?

- Kakvo oružje!? Sve što smo dobili bilo je oteto od JNA u Vraždinu, Delnicama, Bjelovaru... Mi u Vukovaru nismo dobili ništa od tog kupljenog oružja, ali baš ništa. Neka mi se javi bilo koji 'diler' oružja i kaže što je to za nas kupljeno i poslano u Vukovar. Ma ni jedan metak! 

Tko zna kad ću opet na krsne slave

• Kako vam se sada čini život u Vukovaru?

- Vukovar je prilično raslojeni grad i društvo. Tamo se, kako se kaže, "nožem" može rezati ta distanca, to nepovjerenje koju Hrvati i Srbi ispoljuju jedni prema drugima. No, možda je to i razumljivo. Svašta je tu bilo, a pogotovo nakon pada Vukovara. Teško je prihvatiti, a zna se da je toga bilo, da su mnogi vukovarci Srbi prokazivali svoje sugrađane Hrvate, koji su kasnije nastradali, a mnogi su bili i ubijeni. I danas jedni pored drugih žive oni koji su pucali, odvodili i prokazivali s onima koji su se branili, bivali odvođeni i prokazivani. Ne želim reći da su to radili svi Srbi, ali sve je to još pre sviježe, da se preko toga može prijeći. To je jedna teška traumatična pozicija. No, ako bi se gospodarska situacija popravila, da ljudi imaju posao, perspektivu, onda će se popraviti i međuljudski odnosi, mada se mnoge stvari nikada neće zaboraviti. Nekada, a to znam, bilo je posve normalno da mi Srbima idemo na krsne slave, a oni nama na kirbaje. Toga danas nema i ne bih se usudio predvidjeti kada će se to ponovno dogoditi.


Imra Agotić mi je rekao da neću postati general jer sam bio član HDZ-a

• Niste general.

- Nisam, a više ni ne mogu. Kada sam trebao postati general politika mi nije dala, a sada kada bi politika možda i htijela, više nema zakonskog okvira. Više ne postoji počasni čin generala, nema više pričuvnog generalskog čina. Zakon je izmjenjen 2001. godine. Meni generalski čin nije želio dati ni HDZ, mada sam bio njihov član, a kasnije mi je Imra Agotić kazao da neću postati general jer sam bio u HDZ-u! Od vukovarskih branitelja generalski su čin dali samo pokojnom Blagi Zadri. On je zaslužio, ali ima još vukovarskih branitelja koji su zaslužili taj čin. Ali mi smo zemlja u kojoj ima najviše generala koji to nisu zaslužili te najviše časnika koji to nisu ostvarili a imaju puno pravo.

• I Borković?

- I Branko naravno.


Vlado Vurušić

Broj preporuka: 12

ARHIVA ČLANAKA

Po drugi put ove godine u organizaciji Jutarnjeg lista i Autokluba Westgate Shopping City od 24. do 26. listopada bit će mjesto održavanja najvećeg sajma automobila u regiji - Garage Auto Show.

Opći uvjeti korištenja | Pravila prenošenja sadržaja | Zaštita privatnosti | Pravila komentiranja | Impressum | Kontakt | Oglašavanje

EPH Digital: Jutarnji list | Slobodna Dalmacija | Gloria | Globus | Sportske Novosti | Autoklub | Dom & dizajn | Dobra hrana | Bestseller | Dodo | Dosi | Gorila | LikeCroatia | Gameland | Dubrovacki Vjesnik

WAZ: Der Westen