IMOTSKA PEČALBA

Miomir Žužul: Moj otac je iz rudnika vodio pokret otpora protiv Hitlera

  • Miomir Žužul

  • Ante Žužul Marinović kaže da neznanjem opravdava Imoćane koji su rano prišli ustašama, a da za one koji su u tome ustrajali nema izlike

  • Stipe, otac Josip i Josip-Marijan Žužul

  • Ivan, Luka, Ivan i Marijan Žužul

  • Stipe i Jure Žužul

Objavljeno: 17.01.2010

Diplomat Miomir i pisac Ante prisjetili su se priča koje su kao djeca slušali o boravku svojih očeva i drugih Imoćana u Belgiji

ZAGREB - Dva su mlada čovjeka stajala jedan do drugoga, Luka iz Imotskoga i Mate s otoka Visa. Ispred njih u “koritu” se valja užarena rijeka rastaljenog čelika, temperatura u postrojenju koksare gotovo je nesnošljiva, na nju se čovjek mjesecima navikava.

- Luka, ja svoju ženu nisan vidija četiri godine - uzvrpoljio se Mate.

- Mate, ajde miruj, nemoj sad - čuo se Lukin glas.

- Ni dicu četiri godine nisan vidija - nastavio je Mate kao da ga nije čuo. - Iman dvoje dice, kad san otiša, ona mlađa je imala samo dva miseca. Prošle su četiri godine. Ja sad njih ne bi pripozna. Luka, ja svoju dicu ne bi pripozna - Mate se zagledao preda se.

- Ajde, Mate, dobro je, nemoj sad o tome - ponovio je Luka, želeći mu misli usmjeriti na nešto drugo i olakšati bol koja se čula u glasu. Mate je zastao; njegov pogled odavao je da nije ondje. Približio se koritu i prije negoli je Luka trepnuo, uskočio u nj, u užarenu masu koja ga je u sekundi pretvorila u crnu pjegu i odvaljala dalje.

- Što je to bilo?- doletio je narednik na mjesto na kojem se na trenutak zadimilo od sprženog ljudskog mesa.

- Radnik se ubio, uskočio u rastaljeni čelik - netko je rekao.

Narednik je zaustavio traku: “Svi u stav mirno, minuta šutnje, a onda nastavite dalje s poslom”.

Nastavili su, gotovo kao da se ništa nije dogodilo.

Teže nego u rudnicima

Ante Žužul Marinović, pjesnik iz Grubina pokraj Imotskog, naslonio se na police svoje privatne, prohladne biblioteke od gotovo pet tisuća naslova i u dahu ispričao anegdotu iz života svojega oca Luke Žužula, crticu koja upečatljivo oslikava kako je izgledao život hrvatskih radnika 20-ih godina prošloga stoljeća u koksari i rudniku u belgijskom gradu Seraingu.

- Visoke peći gore su od rudnika. Nisam nikad bio, znam samo po pričanju oca. Ne nekoliko tjedana, nego nekoliko mjeseci trebalo je proći da se čovjek privikne na temperaturu u koksari. Eto, moj stari se, jadnik, privikao pa je ostao 13 godina. Stric mi je kosti tamo ostavio - kaže pjesnik Žužul Marinović, čiji je mladi nećak Luka Žužul, inače profesor povijesti, obranio diplomski rad “Imotski u Drugom svjetskom ratu” u kojem se bavi ustaškom i komunističkom orijentacijom Imoćana u Belgiji i u kojem spominje zasluge Ivana Žužula, oca bivšeg ministra vanjskih poslova Miomira Žužula. Lukin diplomski rad jedan je od rijetkih pisanih dokumenata o toj temi uopće.

Oaze - Francuska i Belgija

Dvadesete su godine, u Kraljevini Jugoslaviji ekonomska je situacija katastrofalna, posebice u krajevima poput Imotske krajine. Ljudi su pokušavali preživjeti od primitivne poljoprivrede i još primitivnijeg stočarstva. U Europi se zakotrljao industrijski bum koji je ubrzo izrodio proleterijat; oni koji iz Kraljevine Jugoslavije već nisu otišli za Ameriku, gledali su da se skrase u nekoj europskoj zemlji. Ne u Njemačku, međutim, ona je, onako preplavljena rasutim vojnicima i hiperinflacijom, klizila u stanje potpunog kaosa. I ostale su države bile u banani. Jedine dvije ekonomski stabilne zemlje u Europi, unatoč krizi iz 1929. godine, tada su bile Francuska i Belgija.

- Jedan je iz Imotskog otišao u Seraing, grad na istoku Belgije. Drugi je otišao za njim, zatim i ostali. Nemoguće je kazati tko je od Imotskoga prvi otišao. Seraing je bio mladi grad, imao je jednu od najvećih ljevaonica, koju je otvorio John Cockerill. U njegovim rudnicima i talionicama s visokim pećima radili su Imoćani, Talijani, Poljaci… svi gladni imigranti na najgorim fizičkim poslovima - kaže Luka Žužul.

- Priča o imotskim emigrantima bila bi jedna od onih zanimljvih, ali običnih povijesnih priča da se ne radi o našem kraju, jednostavnom i složenom istovremeno, kraju koji se maćehinski odnosi prema mnogim stvarima s kojima bi se mogao i trebao ponositi, i u kojem se dandanas ideološki ‘tuku’ krajnja lijeva i krajnja desna opcija - tumači Luka. Priča je to, nadovezuje se pjesnik Ante Žužul Marinović, koja će svaki put izazvati ambivalentne i žustre rasprave. Među “belgijskim Imoćanima” bio je njegov otac Luka Žužul sa svoja dva brata Marijanom i Ivanom, Marijan Kujundžić, Ivan Jonjić Vican, Ivan Ujević… i otac Miomira Žužula, Ivan, koji je radio u rudniku i koji se odmah istaknuo među mladim imotskim emigrantima.

Organizirao radne akcije

- Istina, moj je otac Ivan otišao u belgijske rudnike, odigrao je važnu ulogu u Pokretu otpora, dobio je najviše ordenje koje jedan stranac može dobiti u Belgiji, dva od kralja i jedan od udruge tamošnjih veterana, tri se godine napatio u koncentracijskom logoru o kojem je, kao i većina logoraša, rijetko pričao, u poznim se godinama vratio u Imotski, oženio i mene je dobio sa 50 godina. Valjda nas je htio poštedjeti tih priča - kaže naš bivši ministar vanjskih poslova Miomir Žužul, kojeg smo dobili na mobitel dok se vozio prema Washingtonu.

Za svog će oca, bez lažne skromnosti, reći da je bio politička zvijezda. Doveo je, primjerice, europsku mladež da nakon rata u bivšoj Jugoslaviji grade prugu Šamac - Sarajevo, što potvrđuje jaku karizmu Ivana Žužula. - Obrazovan ljevičar, brzo je ovladao francuskim jezikom te su čelnici belgijske Partije odmah prepoznali da u tom imotskom rudaru čuči intelektualac. Najvažnije je to što su on i intelektualni krug kojem je pripadao odmah prepoznali opasnost fašizma - smatra Miomir Žužul.

Kako su imotski emigranti završili u politici? Nikako i svakako, reći će naši sugovornici. U početku oni nemaju veze s politikom, dobar dio njih je nepismen, žele nešto zaraditi i vratiti se natrag, možda napraviti novu kuću u Imotskom. Koksara i rudnik u kojima su radile tisuće ljudi zapošljavala je stotinjak Imoćana.

Dimnjaci iz kojih kuljaju pare (opjevanih) visokih peći u pravilu izgledaju apokaliptično; vođe rudarskih sindikata bili su najveća sila. Imoćani u Seraingu priključuju se sindikalistima, dolaze u kontakt s lokalnim belgijskim komunistima. Belgijska partija kupuje nekakvo kino u gradu gdje organizira nekoliko sobica za svaku nacionalnu skupinu; svaki je narod dobio svoju sobu, Talijani, Poljaci... pa tako i Hrvati.

- Tada nije bilo jednostavno ući u Partiju. Suštinska ideologija i kasniji trend i zločini nemaju veze jedno s drugim. Da bi se pridružio Partiji, trebao si se obrazovati, uroniti u literaturu, čitati Marxa, kritički razmišljati i održavati rasprave u kinu... Tko se od njih istaknuo, primljen je u KP Belgije. Ali nije to našim Imoćanima bio cilj. Oni su svoja sela napustili zbog gladi. Nitko od tih mladića koji su doslovce otišli trbuhom za kruhom nije znao nekakvu knjišku definiciju klasnih razlika. Oni su klasne razlike osjećali na svojoj koži. Nisu to bili komunisti klasičnog kova, nego ljevičari, sindikalisti. Komunizam je za njih predstavljao kakvu-takvu zaštitu njihovih radničkih prava. On je jadan gledao kako će preživit taj pakao i vratit se kući. Neki od njih jedva su napunili punoljetnost - tumači Žužul Marinović.

Ostala samo kazivanja

Kako je izgledala svakodnevica Hrvata u Seraingu - Imoćana, Livnjaka i Dalmatinaca (mahom s otoka) - koji su svoj eldorado pokušali pronaći među belgijskim visokim pećima, ne zna se pouzdano. Gotovo ništa se ne može rekonstruirati: ni koliko često su se nalazili u tom kinu, ni na koji točno način su bili aktivni, ne može se reći ni je li Miomirov otac Ivan odmah bio vođa i je li uz njega još bilo vođa. Nacisti su, naime, koju godinu kasnije spalili puno dokumenata pa su izostali brojni dragocjeni dokazi.

- Sve što znamo uglavnom dolazi iz usmenih kazivanja. Otac mi je pričao nešto o tim danima, međutim nerado. Otišli su, kaže, gladni, ali puni neke vedrine i oštrine. Znam da su tamo čak i nekakvu kulturu uspjeli organizirati, iako su radili najteže fizičke poslove. Moj otac je svirao tamburicu, pisao pjesme, kazivao stihove. Nakon 13 godina rada u koksari, u kojoj ni dana nije falio s posla, niti je ijednom u međuvremenu posjetio rodno selo, vratio se sa 11 odijela, lijepom svotom novca i tuberkulozom - otkriva Žužul Marinović.

Hrvatski radnici u Belgiji često su, kaže, bili skupa. Osnovali su svoju udrugu, družili se, pisali, učili francuski... Miomirov otac kasnije će ispričati pjesniku da je njegov otac Luka ondje imao ljubavnicu, neku frizerku Filomenu, koja je dolazila šišati rudare u radničko naselje. Navodno zgodna mačka, s dugom krasnom kosom, značajno se nasmijao pjesnik. Nisu, kaže, bili oženjeni, bili su to slobodni momci, jedva da su napunili 20 godina.

- Znaš li ti, sine moj, kakve je cipele tvoj ćaća nosio, iako je među visokim pećima radio? K’o konzul, bogati, to mi je znao reći Miomirov otac - smije se Žužul Marinović.

U međuvremenu politička situacija na karti Europe postaje sve napetija. Burnih 20-ih godina organizira se Komunistička partija u Hrvatskoj, ali ona nema nikakve veze s “belgijskim Imoćanima”. Istovremeno se organiziraju ustaše u Italiji, skupina koja je na vrhuncu imala 570 ljudi, od toga 170 Imoćana. Čuvši za belgijske Imoćane, Pavelić, Budak i Dido Kvaternik šalju svoje izaslanike u Belgiju da obrlate rudare da im se priključe u ustaškom kampu na otočju Lipari kod Sicilije.

Ustaše vrbovali komuniste

- Čuli su da ovih u Belgiji ima sto, dvjesto... teško je reći točnu brojku. Računaju da će, nezadovoljni Kraljevinom Jugoslavijom, emigranti jedva dočekati ustaški pokret i njihovu udrugu Hrvatski savez. Jedan dio Imoćana to i bira. Dobro im zvuči sve što je protiv kralja Aleksandra Karađorđevića, koji ih je tlačio. Drugi dio bira vjetrove koji pušu iz belgijske Komunističke partije, iz koksare i rudnika u kojima im šljakaju rođaci i prijatelji. Tako je nastala polarizacija koja traje dandanas - tumači povjesničar Luka.

Iz perspektive seljaka Imoćanina, on u to vrijeme, kaže, nije mogao znati koliki je značaj Partije, a koliki ustaškog Hrvatskog saveza. Ni jedni ni drugi nisu bili ideološki izbrušeni.

Ivan Karin dobio i ulicu

- Ovi čuju ljevičarske ideje, poboljšanje radničkih uvjeta i prava, ideje koje njemu, satranom od najgoreg oblika fizičkog rada u rudniku i među visokim pećima, zvuče odlično. Drugi čuju ideju o samostalnoj hrvatskoj državi, njemu to odlično zvuči - otkriva Luka.

Važnu je ulogu odigrao Španjolski građanski rat koji je poslužio kao poligon za 2. svjetski rat. Svijet staje na stranu španjolskih ljevičara, komunista, anarhista i socijaldemokrata. I opet ide najviše Imoćana iz Imotskog, kao i onih iz Belgije, boriti se s Hemingwayem, Georgeom Orwellom… Većina Imoćana koji su se borili u Španjolskoj odlazi u Belgiju. Organizira ih Ivan Žužul, Miomirov otac; on je, naime, osnovao Savez radnika i seljaka kao antipod ustaškom Hrvatskom savezu, kaže Luka i nastavlja:

- Komunističke ćelije po Europi natječu se koja će poslati najviše ljevičarskih dobrovoljaca. Od svih kotara u Kraljevini Jugoslaviji kotar Imotski dao ih je najviše. A samo tri godine kasnije dao je najviše ustaša! Ponekad je presudila slučajnost: ako se netko u domaćem kraju pridružio Žužulovu antifašističkom Savezu radnika i seljaka, a sjeo je u vlak koji je išao u Italiju, taj je završio u ustašama. U tom trenutku nitko nije bio odgovoran! Ali kasnije, kada su vidjeli što je zapravo ustaški pokret, a nisu iznašli načina ili nisu htjeli iznaći načina da se izvuku i ograde od toga, postaju odgovorni - smatra Luka.

Miomirov otac Ivan Žužul, mladić koji se najviše istaknuo u “hrvatskom sobičku” spomenutog kina u kojem su izmučeni mladi ljudi sanjarili o egalitarnom društvu, bio je i jedan od glavnih organizatora pokreta otpora Belgije kad je tu zapadnoeuropsku kraljevinu napao Hitler. Gestapo ga je progonio, uhvatili su ga i odveli u nacistički logor Bergen-Belsen, u kojem je dočekao i kraj rata, kada se opet vratio u Belgiju. U rodno selo došao je zadnji od svih imotskih emigranata. Za svoje antifašističke zasluge dobio je najveći orden koji je belgijska vlada ikada dala nekom strancu, orden kralja Baudouina, popularnog belgijskog kralja koji je bio strastveni zagovornik jedinstva belgijskog stanovništva i kojeg su Belgijanci iznimno poštovali. U Bruxellesu je podignut spomenik svim poginulima pokreta otpora, na tom su spomeniku uklesana imena dvojice Imoćanina, Marka Kujundžića Špike i Josipa Vukovića, koji su, dakle, poginuli braneći Belgiju, a član Pokreta otpora Ivan Karin čak je dobio svoju ulicu u Seraingu.

Uvijek ostao elegantan

- Moj stric Ivan, dakle brat moga oca, također je svoje kosti ostavio u Seraingu, međutim ne za Hitlerova napada, nego nešto ranije. Umro je jadan od tuberkuloze. Tamo je i pokopan, grob i sahranu platila je Komunistička partija Belgije. Na grob su uklesali srp i čekić te petokraku, a na ploči su napisali Ivan Cucul - otkriva pjesnik Žužul Marinović.

Proslavljeni rudar i sindikalist Ivan Žužul u Belgiji je ostao gotovo 20 godina, najdulje od svih imotskih emigranata.

- Ja sam već bio mladić kad se Ivan vratio, znao je navratiti kod mene u knjižaru u Imotski. Vrlo ugodan, pametan čovjek, nikad se nije hvalio ordenom, tu i tamo dobrodušno bi se znala pohvaliti njegova žena - nasmijao se Žužul Marinović.

Miomir Žužul bio je premalen da bi s ocem razgovarao o politici.

- Znam da je, osim s lijepom svotom novca, otac iz Belgije došao i s vrlo istančanim ukusom. Do zadnjih dana svojega života svako je jutro odlazio u šetnju u obližnji gaj, uvijek elegantan u bijeloj košulji, kravati, odijelu, kaputu. Poznavao je dobra jela, manire... sve to pokupio je od intelektualnih krugova u Belgiji - prisjeća se Miomir.

Ponosi se svojim ocem, baš kao što se i pjesnik Žužul Marinović ponosio što je njegov stari radio u belgijskoj koksari.

- Bilo je to početkom 50-ih, bio sam balavac, završio šesti razred pučke škole, kad se jednog dana u susjednom Krivodolu zaustavio neki spaček francuskih tablica. Ja odmah ispalio ‘parle vu franse, moj ćaća odlično priča francuski’. I doveo ih doma. Otac je izišao pred kuću i na besprijekornom francuskom pozdravio ljude. Nisu mogli vjerovati da će u jednoj vukojebini, kao što je bila Imotska krajina 50-ih, naletjeti na nekog tko tečno govori njihov jezik. Ostali su tri dana, bili su nam to prvi poslijeratni turisti - nasmije se Žužul Marinović.



Dali mu mirovinu, odličja i odštetu za logorski staž

- U Belgiji uživam veliki ugled, no to je zasluga mojega oca, ne moja - kaže Miomir Žužul. Nakon što se njegov otac vratio u Imotski - kaže Miomir. - Živio je u harmoniji sa životom, s prirodom, sa svime oko sebe, nikoga nije opterećivao ranama iz nacističkog logora. Zbog altruizma kojim je zračio i socijalne osjetljivosti, iz divljenja prema takvom svjetonazoru, brat i ja ušli smo mladi u Partiju - dodaje.

Najviše ga je, kaže, fascinirala očeva intelektualnost. Iako je iz rodnog sela otišao sa šest završenih razreda pučke škole, Ivan Žužul se nastavio obrazovati te se brzo izvukao iz rudnika i postao vozač. Gorljivi mladi antifašist, koordinirao je internacionalne brigade koje su kretale u Španjolsku, a Savez radnika i seljaka osnovao je pod utjecajem misli Stjepana Radića. Međutim, po povratku u Titovu Jugoslaviju, pomalo se, tvrdi Miomir, razočarao (takvim) komunizmom. Iako se vratio sa statusom važnog političara kojeg je na beogradskom aerodromu dočekao Aleksandar Ranković, Ivan Žužul nije želio fanfare; znao je da na jugoslavenskoj političkoj sceni neće biti aktivan. U duši je ostao socijalist, godinama su ga u Imotskom posjećivali belgijski ministri, veterani, borci iz španjolskog građanskog rata...

- Ja sam tada bio mali, sjećam se da je dolazio i Mijo Šarić, brat djeda nogometaša Zvone Bobana. Borio se u Španjolskoj kontra Franca, pa su moj stari i on znali evocirati uspomene iz tog doba. Ja sam bio premlad, tinejdžer, nisam s njime puno pričao o politici. Toliko je stvari o kojima bih sada volio s njim razgovarati, ali nažalost više ga nema - kaže Miomir Žužul. Njegov se otac svojim postignućima nije volio hvaliti, ali majka jest, nasmijao se. Nakon očeve smrti majka je nastavila dobivati dobru belgijsku mirovinu, novčane dotacije za svaki orden. Uz to, Ivan Žužul cijeli je život od belgijske vlade dobivao i ratnu reparaciju jer je bio zatočen u logoru. Belgija ih je materijalno, kaže Miomir, odgojila i školovala. Objašnjava i svoj zaokret u desnu političku orijentaciju:

- Moj je otac, ljevičar, imao izraženi osjećaj za socijalnu pravdu, ali i jasan osjećaj da je Hrvat. Jedno nije isključivalo drugo. Ja sam iz Partije izišao 1987., kada sam shvatio da me druge stvari zanimaju i otišao u Ameriku.

Broj preporuka: 15

ARHIVA ČLANAKA

Još iz rubrike

Opći uvjeti korištenja | Pravila prenošenja sadržaja | Zaštita privatnosti | Pravila komentiranja | Impressum | Kontakt | Oglašavanje

EPH Digital: Jutarnji list | Slobodna Dalmacija | Gloria | Globus | Sportske Novosti | Autoklub | Dom & dizajn | Dobra hrana | Bestseller | Dodo | Dosi | Gorila | LikeCroatia | Gameland | Dubrovacki Vjesnik

WAZ: Der Westen