Djelić nekadašnjeg zajedništva - to je Hrvatskoj, uoči Dana državnosti, kao uvjet opstanka, poželio nekadašnji premijer Nikica Valentić. Nužnost zajedništva na svečanoj sjednici Vlade snažno je akcentirao i njegov nasljednik. Premijer Ivo Sanader pozvao se na u ratu stvorenu “paradigmu novog zajedništva hrvatskog naroda” te istakao da je danas, u kontekstu globalne krize, “političko zajedništvo oko najvažnijih državnih interesa i ciljeva” postalo još važnije. Uz državne se svetkovine uobičajeno mnogo govori o nacionalnoj slozi. Ali ovdje se ne radi samo o prigodničarskoj patetici. Hrvatska se danas čini duboko podijeljenom zemljom, bez trunka socijalne kohezije. Obnovljene su davne ideološke konfrontacije. Podgrijava se atmosfera građanskoga rata. Dižu se ustaše i partizani, tuku crni i crveni…
Iz današnje se perspektive ratno zajedništvo često idealizira. Hrvatska je bila zajedno u obrani, ali nacionalno jedinstvo u oružanom otporu skrivalo je klicu kasnijeg rascjepa: rat je jednima nosio metak, drugima imetak. Već za ratnih dana Hrvatska se podijelila na dobitnike i gubitnike i ta je dihotomija ostala duboko utisnuta u narodni korpus i kolektivnu svijest.
U današnjem prizivanju nacionalnog zajedništva moguće je razlučiti barem dva aspekta. Kontekst duboke ekonomske i socijalne krize potencira potrebu postizanja ne samo konsenzusa glavnih političkih aktera, nego i svojevrsnog novog društvenog dogovora. Predsjednik Mesić jučer će to formulirati u poruci da se u kriznim vremenima “svi moramo držati za isti štap”. Iz vladajućeg HDZ-a u posljednje vrijeme stižu signali da su svjesni potrebe dogovora s opozicijom, sve do ideje o mogućnosti stvaranja vlade nacionalnog jedinstva. Iz današnjeg se rakursa čini velikom štetom što Sanader nije pokušao formirati vlast zajedno sa SDP-om. U prvom je premijerskom mandatu stvorio ozračje koje je takvu opciju činilo mogućom.
I nije samo Ivica Račan u SDP-u držao otvorena vrata, na veliku su koaliciju bili spremni i njegovi nasljednici. Danas je potreba za takvom suradnjom možda veća nego ikad, šanse da do nje dođe nikad manje. Sanader shvaća da je pred zidom, da bez općenacionalnog konsenzusa ne može u rezove koji se jednostavno više ne mogu izbjeći. Ali u predizbornoj je kampanji učinio sve da partnerstvo učini nemogućim. Drugi se aspekt tiče široko shvaćenog narodnog zajedništva. Kohezivni su elementi opasno stanjeni, faktori podjele strašno pojačani. Uz Dan državnosti neki su političari narod optužili za pomanjkanje ljubavi prema Hrvatskoj. Andrija Hebrang govori da Hrvati nemaju emotivan odnos prema svojoj državi (?!), tvrdi da je to posljedica svojevrsnog scenarija rashrvaćenja Hrvatske. Kardinal Bozanić mnogo je bolje detektirao razloge domoljubnog zamora: umor nastaje ako se položene žrtve iz današnjeg iskustva čine besmislenima i uzaludnima.
Nužnu količinu društvene kohezije može proizvesti tek politika koja će besmislene podjele prevladati borbom za opće interese. Hrvatskoj, da parafraziramo pametne Poljake, trebaju obje noge da bi stajala.
