Uđem u prijateljev auto, a on uključi CD player. I što čujem, što je on, muku ti blaženu, od svega blaga na Torrentu skinuo: Sisters Of Mercy, “This Corrosion”. Sjećaš se ovoga, pita. Oh, naravno, tko bi mogao zaboraviti bijelo napudranog tipa s ugljenocrnom natapiranom frizurom i metaliziranim rejbankama.
Nije mi, dakako, bed da on sluša Sisters Of Mercy, nego da u četvrt stoljeća koliko je prošlo od “This Corrosion” zapravo nije ni slušao ništa drugo. Ukus mu se zamrznuo u vremenu, kao onim gospođama s visokom punđom kakva se nosila u doba njihove mladosti.
Meni je danas teško prizvati što su mi nekada značili Talking Heads, Depeche Mode, New Order, UB40, Smiths, Housemartins, Pixies, REM, Yello, Beastie Boys, Art Of Noise ili, Bože sveti, ne - Simple Minds.
Nema ih mnogo iz osamdesetih da bi ih ponovno poželio čuti, čak i zaista dobre i važne sam odbacio, ali sve ove godine za mnom se vuče jedan u stvari sporedan bend s dvije i po dobre ploče.
The Cult je mladenački grijeh u kojemu i sada, četvrt stoljeća kasnije, sramežljivo se osmjehujući, uživam. Slatkasti, ljepljivi gitarski rifovi, pompozan pjevač u kožnim hlačama i košulji s volanima, puno srebrenog nakita, puno jeke na bubnjevima, pjesme u kojima se preko svake razumne i pristojne mjere ponavlja imenica “baby”, sve ja vidim što mi rade, ali, eto, opet zadrhtim kad čujem “Love Removal Machine”.
Praznoglavo se prepustim razmetljivom mačizmu i srednjoškolskoj mistici Astburyja i Duffyja. Nisam ih ipak otišao poslušati uživo nedavno kad su bili u Zagrebu. Od straha da ne učinim nešto nedolično na javnom mjestu, da nekome na koncertu, na primjer, u trenucima oduševljenja, tek tako, ni zbog čega, ne pokažem srednji prst, odlučio sam svoj hard rock porok ostaviti među četiri zida.
Pustim ih sebi ujutro, dok opremam klince u školu. Oni me gledaju kako se glupiram svirajući nevidljivu gitaru i još nisu sigurni jesu li se probudili.
