Objavljeno:  09.08.2008

Modri shopping centar

Nogometni klub Dinamo najveći je propagator olimpijske ideje. Ali ne one pobjedničke nabrijane - 'citius, altius, fortius', već Coubertenove besmislice - važno je sudjelovati. U današnje vrijeme je najvažnije - pobjeđivati i zarađivati! Zgrtati pobjede, novac i slavu...

Dinamo je opet na istoj startnoj poziciji! Približava se Velika Gospa, približava se Dinamov “moli za nas” i fatalni datumi za modri klub, kada će se najvjerojatnije rasplinuti još jedan san o Ligi prvaka. Ma koliko se nadali, vjerovali, gatali i proricali, opet ćemo doći do saznanja da Dinamo još nije zreo za “prvu europsku ligu”. Tako je bilo 1982. kada je Ćiro Blažević imao izuzetno nadarenu momčad, ali se “kihnulo” protiv Sportinga ( 1-0, 0-3), tako je bilo i zadnjih godina kada su Dinamo vodili  Josip Kuže i Branko Ivanković i kada se ispadalo od moćnog Arsenala (0-3, 1-2) ili Werdera (1-2, 2-3). U međuvremenu su se “modrima” događali i Steaua Bukurešt (2-1, 2-3) i Newcastle (1-2, 2-2), kada je u dramatičnim zadnjim minutama Liga prvaka bježala iz Maksimira.

Veliki snovi i mučna buđenja

Otkako je Dinamo preuzeo Zdravko Mamić, Maksimir se pretvorio u “shopping centar”, gdje se naveliko trguje igračima i obrće veliki novac. Naveliko se obećava i “veliki san”, vračare prognoziraju da će “iduće jeseni napokon doći i rezultat”. Ali, svakog rujna buđenja su teška i glava puca od bolova, jer, Dinamo ne uspijeva preskočiti ni Werder Bremen, kao što ni osamdesdetdruge nije uspio preskočiti Sporting iz Lisabona. U međuvremenu su kroz Maksimir prolazile nadarene generacije i veliki igrači, no, Ligu prvaka su okusili samo dvaput - 1998. i 1999., godine, kada je Dinamo u europskim nogometnim krugovima apostrofiran kao “najmoćniji klub istočne Europe”. No, tada je modrim klubom dirigirao čudesni Robert Prosinečki, tada su u punoj snazi bili Dario Šimić i Silvio Marić, Mark Viduka i Igor Cvitanović, tada je “sportski direktor” bio strogi Franjo Tuđman, a sponzor svi hrvatski porezni obveznici...

Tapkamo i dalje u mjestu, puni nade da je lopta ipak okrugla, ali i svjesni da nema uspjeha bez najboljih igrača

Danas tapkamo na istom mjestu, puni nade da je “lopta ipak okrugla”, da su čuda moguća, a jasno nam je da se nogometna čuda sve rijeđe događaju i da se bez superkvalitetnih igrača ne može uspjeti. Pa iako nam je jasno da je vjerovanje u pobjedu nad Šahtjorom iz Donjecka najobičnija utopija, da je momčad koju u Zagreb dovodi Darijo Srna za Dinamo “svemirski brod”, ipak se nadamo. Nadamo se da je  Mario Mandžukić shvatio da je napokon vrijeme za ozbiljan nogomet a ne rulet, da je Igor Bišćan donio stabilnost, da se Sammir napokon razbudio, da će  Dino Drpić odigrati dvije utakmice koje će mu donijeti bogati inozemni angažman, te da je Milan Badelj ono što su nekada bili Marko Mlinarić, Zvonimir Boban, Robert Prosinečki ili Luka Modrić. Nadamo se da će ti dečki, koji žive između svlačionice, kockarnice, kladionice i “Ludnice” napokon shvatiti da je došao njihov čas i da se od praznih riječi više ne može živjeti. Bez obzira što je Rinat Ahmetov u Šahtjor utukao 100 milijuna eura, a Zdravko Mamić samo - 20 milijuna, nadamo se da Dinamo ima šansu! U toj Dinamovoj nadi, kamen smutnje je Mirko Hrgović, koji će poslužiti ili kao alibi, ili će biti označen kao genijalni potez današnjeg “trenera”, odnosno njegovog “prvog pomoćnika” Branka Ivankovića. Dinamov puk, ratoboran i bijesan na stogodišnje parole o europskom Dinamu, razjaren zbog “nema prodaje”, ali je dobio novu “igračku” - Mirka Hrgovića. Bez ikakve sumnje dobar nogometaš, čvrst karakter, ali, s biografijom na čijim koricama je otisnut orden “Hajdučko srce”, što je crvena krpa za Dinamove navijače. I oni su progutali “glistu”, međusobno su se posvađali i na svakoj utakmici urlaju - “Hrgoviću, odlazi iz svetinje!” I dok postoji figura, zbog koje se Dinamove tribine svađaju, nitko ne postavlja pitanje - zašto su kupljeni Morales, Suarez, Ibanez, zašto se na čilenaskog reprezentativca utuklo 2,500.000 eura, zašto Sammir košta 2,000.000 i tek je na zadnje dvije utakmice odradio “šaku dolara”, zašto su se spiskali milijuni na Andersona, Nowotnyja, Šokotu...

Zabava za tribine

Mirko Hrgović je “kost” bačena publici, da bi se ostali problemi gurnuli pod tepih. Nije li nedavno i sam Mamić rekao da je Pedro Morales “najveće pojačanje u povijesti Dinama”, a nekoliko tjedana kasnije taj čileanski velemajstor lopte sjedi na klupi, ili ga profesor Ivanković zagrijava dok ne “zakuha”. Kao da Anchelotti pola sata zagrijava Ronaldinha. Pitanje je samo je li to odluka “glavnog” ili “pomoćnog trenera”. I dok se Morales zagrijava, tribine se zabavljaju, tribine su okupirane vrijeđanjem Hrgovića, momka koji, mora se priznati, ima i kičmu i karakter i “jaja”, uvjeren da će pobijediti publiku, a zapravo je to samo “maska na licu klupskog rukovodstva”, sipino crnilo, kojim se pokušava zamagliti stvarnost... Iako mi je to odavno jasno, ipak, nadam se da će jednom, po sustavu velikih brojeva, Dinamo nakon devet godina čučanja u europskoj nogometnoj čekaonici, probiti led i da će se iz Donjecka, gdje će mu se suprotstaviti moćan i veliki klub, vratiti s dobrim rezultatom. Možda...Taj “možda” hrani nas još od 1967. godine, već 41 godinu živimo od tog “možda”, gledajući kako se oko Dinama vrte milijuni i milijuni, uvjereni da bi danas bogati Mamić dao pola svojeg bogatstva, samo da Dinamo uđe u Ligu prvaka, a on u Dinamovu povijest kao najveći direktor, kao čovjek koji je razbio maksimirsko prokletstvo. Ali, sve to pada u vodu, dok slušam tribine, koje su se podijelile “za i protiv Mamića”, koje ne priznaju Hrgovićev gol kao “svoj” i koje su na najboljem putu da od sjeverne tribine naprave “palestinski logor”. Sami protiv svih, izolirani i utopljeni u vrtlogu raznoraznih interesa. A Hrgović će ionako otići prvim vlakom prema zapadu.

Novinare ignorira čak i nedaroviti Carlos Zavjera šutnje u Maksimiru sve je prisutnija. Igrači se služe starim trikom - stave mobitel na uho i bez riječi prolaze kroz novinarski špalir. Izlika je to da bi se izbjegli razgovori sa sedmom silom, iako ne razumijem koga uopće zanimaju izjave, poput: “Mislim da smo igrali dobro i zasluženo pobijedili!” Ali, zakoni novinarskog tržišta su takvi, publika želi čuti mišljenje svojih ljubimaca. Davno je pokopana rečenica jednog engleskog novinara - “čitatelje zanima što ja o tome mislim, a ne oni” - čitatelji žele čuti Mikića, Bišćana, Mamića, Barišića i nadasve Ivankovića. I ostale. Ali, ostali imaju veću taštinu od Sljemena, pa kraj novinara, kao pored turskog groblja, prolaze Mandžukić, Balaban, Drpić, Sammir i, vjerovali ili ne - Carlos!? I taj brazilski “žongler” si je dopustio luksuz da ne daje izjave za hrvatski nogometni puk, jer je uvrijeđen. Mogu podnijeti da se naduri Mandžukić, jer, njegova taština ima podlogu u talentu, razumijem i Sammira. Nije ugodno ni Drpiću. Ali, kad Carlos prođe kroz novinare kao David Copperfield kroz Kineski zid, onda to - boli! A znate li zašto? Jer je prije tri godine Dean Lovren pokazao da je veći potencijal od Carlosa. I tek je danas dobio šansu pored Brazilca.

Kapetanska čast Dariju Šimiću Prije četiri dana prolazio sam kroz Milano i susreo Darija Šimića i Predraga Naletilića. Šimić igra, a “Nale” je dugogodišnji savjetnik direktora AC Milana Arieda Braide “za istok”. Dugo sam razgovarao sa Šimićem, hrvatskim nogometnim velikanom, koji će 20. ovog mjeseca u Mariboru odigrati 100. utakmicu za Hrvatsku. U karijeri je igrao samo za tri kluba - 7 godina za Dinamo, a 10 talijanskih godina podijelio na Inter i Milano. - Jako se veselim ulasku u “Klub 100”, ali, ne bih želio u stotu utakmicu ući s klupe - iskren je vlasnik dvije Lige prvaka, koji se ni ove godine neće naigrati na San Siru, jer njegovu poziciju pokriva Zambrotta, a Nesta, unatoč problemima s kukovima će vjerojatno “uskrsnuti” do početka Serije A. A ni Paolo Maldini još ne razmišlja o oproštaju, makar mu je četrdeseta... Šimić u Mariboru mora biti kapetan. Prvi je naš igrač, koji je doživio stotu. Ali, nije to jedini razlog. Besprijekorno je korektan u ophođenju s novinarima i navijačima, nogomet koji igra je ozbiljan, a nije kriv što su njegove pozicije pokrivali karizmatični Brazilci (Cafu), što su mu u Interu pretpostavljali Cordobu. Šimić je hrvatska nogometna ikona...

Glavni ‘sportaši’ su Ivo i Milan Tjednik Globus nabrojio je 100 najmoćnijih ljudi hrvatskog sporta. S mnogim stvarima se slažem, ali, u hrvatskom sportu najvažniji su političari. I zato bi na mojoj rang-listi, broj jedan i dva bili Ivo Sanader i Milan Bandić, od čijih donacija hrvatski sport i živi. Posebno nogomet. Treći je izbornik nogometne reprezentacije Slaven Bilić, a četvrti ministar sporta Dragan Primorac. Peti Zdravko Mamić, uz Bilića najmoćniji nogometni djelatnik. Šesti Zvonimir Boban, dirigent jedinog sportskog dnevnika, koji formira mišljenje nacije. Sedmi ambiciozni Igor Štimac, osmi “nepoderivi” šef HNS-a Vlatko Marković. Deveti šef nogometnih sudaca Željka Širića, iako on po utjecaju zaslužuje i koje mjesto više. Deseti čelnik HOO-a Zlatka Mateše... Kada se govori o utjecaju sportskih novinara, bez konkurencije su najutjecajniji Božo Sušec i Robert Matteoni. Prvi je glavni komentator HTV, a drugi kolumnist u Sportskim novostima. Broj tri je Mirjana Hrga (Nova TV), koja često u svojoj emisiji “Deset do osam” rešeta najpopularnije sportaše. Slijede Anton Samovojska i Neven Bertičević (SN), te splitski novinar Zdravko Reić, poznat po prodornosti, zbog čega je dobio nadimak “Šilo”...

Tomislav Židak