Iz maksimirske šume

Tomislav Židak

Objavljeno:  25.07.2009

Modri zakon o oplodnji

Ante Pavlović, “nestor” hrvatskog nogometa, održao je nedavno u Erevanu sugestivni govor, u kojemu je Dinamo nazvao “najvažnijom institucijom hrvatskog društva”, a Zdravka Mamića, koji mu je nakon tih atributa ljubio ruke, “čovjekom koji budi nadu”...

Nakon toga smo gledali Dinamovu igru, koja baš i ne budi nadu i koju bi najbolje mogao oslikati vic na “izmišljenom” Radio Erevanu:

- Je li uputno jesti jabuke iz Černobila?

- U principu da, ali - ostatke, ipak, duboko zakopajte!”

Sve to vrijedi i za Dinamovu igru iz “Černobila” (Erevana) i prvog poluvremena iz Zagreba - ostatke duboko zakopajte. I svi su to vidjeli, osim Krune Jurčića, koji i dalje “Volgom” juri u zavoj brzinom od 180 kilometara, ne znajući da je to moguće samo - jednom! A vjerovali smo, svi smo vjerovali da je Kruno drukčiji od drugih, da će znati baratati dinamitom koji drži u rukama i da će dinamit-igrači Kramarić i Tomečak biti njegovo najjače oružje...

Stadion kao hrvatski društveni toranj

Ni Dinamo ni Sabor ne mogu u Europu, ni Obama nas ne može gurnuti preko Slovenije
Kada je Ante Pavlović govorio o Dinamu kao najvažnijoj instituciji u Hrvata, podsjetio me taj nesretni klub na naš nesretni Hrvatski sabor, “hrvatski kokošinjac”, u kojemu se suvislo i nesuvislo kokodače, ali zastupnici, poput slijepih kokoši, stalno tapkaju na mjestu. Ni Dinamo ni Sabor nikako ne mogu u Europu, granica na Bregani je za nas “predziđe kršćanstva”, iza kojega se, zaklinjući se u Vatikan, uporno guramo, ali je jedna “džepna država” podigla rampu i ni Barack Obama ne može nas pogurati preko te granične crte. Kao što ni silni milijuni Milana Bandića i Zdravka Mamića ne mogu odgurati Dinamo u “Europsku nogometnu uniju”. Ali ne zbog navijača, koji služe samo kao izgovor, nego zbog toga jer u nogometnom smislu i ne spadamo u Europu. Kao ni u političkom jer je sve sagrađeno na lažima te sitnim i krupnim prijevarama.

Ništa u toj tužnoj priči ne može promijeniti ni predsjednik Mirko Barišić, kojega su neki kroničari već proglasili drugim najvećim predsjednikom u Dinamovoj povijesti, odmah iza Ivana Šibla. A taj Barišić je fikus kao i njegov prijatelj i uzor Stipe Mesić, kojega uvijek pitaju za mišljenje i nikad ga ne uvažavaju. O svemu odlučuju Sanader (Zdravko Mamić) i to je jedina prava usporedba, ako se traže sličnosti Dinama i Sabora. Iako je Dinamo barometar hrvatskog društva.

Drugo hrvatsko proljeće dogodilo se 1982. godine na maksimirskom stadionu, unatoč tome što su Vladimir Bakarić, Slavko Šajber i Jure Bilić bili najsretniji kad je Dinamo bio sedmi, a na Maksimiru je bilo 5000 gledatelja. Franjo Tuđman je također Dinamo vidio kao barometar, pa je prvu pilot-pretvorbu obavio u Maksimiru, dajući klub u ruke Ćiri Blaževiću. I prva pobuna protiv jedne diktature dogodila se u Maksimiru, transparent “Dinamo svetinja” bio je barjak k demokratizaciji društva. Danas je Dinamo također sinonim hrvatskih neuspjeha, pa tako i maksimirski stadion izgleda kao hrvatski društveni toranj. Loža Maksimir kao oaza za tajkune, prevarante i konvertite, četiri tribine koje vuku svaka na svoju stranu i stadion bez nužnika i krova, kao stvoren za sirotinju i fukaru...

Dinamo je poput saborske većine već davno izglasao “Zakon o umjetnoj oplodnji”. Momčad je oplođena Brazilcima, Argentincima, Čileancima, Kameruncima, Grcima i Bosancima i jedva ima mjesta za domaće dečke, koji, među ostalim, nešto bolje igraju nogomet od legionara. Ali, zakon o oplodnji je još na snazi, traži se “roba iz uvoza”, a “kupujmo hrvatsko” primjenjuje se tek u slučaju Butine, Bišćana, Roberta Kovača, Lovrena i Mandžukića.

Dinamov stadion je “pelješki most”, investicija koja zbog krize mora stati i nije najvažnija u trenutku kada MMF prijeteći diže prst i maše nad glavama premijerke i šefa državnog računovodstva. Ni u snu nitko ne smije spomenuti da bi se trebalo izdvojiti 260,000.000 eura za stadion, koji svaka metropola mora imati. Kao što ima parlament, nacionalno kazalište, nacionalnu biblioteku, nacionalni muzej, itd. Za nacionalni stadion nema novca, kao ni za nacionalnu bolnicu i nitko više ne spominje referendum i pitanje stadiona jer u državi je sve manje kruha, a bez igara se uvijek može...

Platite ih po golovima, a ne minutama

Međutim, i Dinamo, kao i Sabor, ima opoziciju! U Dinamovu slučaju to nije politička stranka, to nisu Nenad Stazić ili Damir Kajin, već BBB, grupa srditih stršljenova, koja protestira sa sjevernme tribine i traži promjene. I oni, poput SDP-a traže “prijevremene izbore”, i oni su nezadovoljni načinom na koji se vodi “država” (Dinamo) i troši novac, zarađen od prodaje Ćorluke, Eduarda, Modrića, Vukojevića, Pokrivača, itd. I oni ne trpe prijevare, pa bi vjerojatno odmah podržali primjer Manchester Uniteda, koji će Michaela Owena plaćati po zabijenim golovima, a ne po minutama provedenim u igri. Jer, kao što smo vidjeli na primjeru Pjunika, utakmica se može odigrati i s rukama na leđima. I zaraditi premija.

Sve ovo smo rekli u predvečerje utakmice Zdravka Mamića i “Brune”, čiji je austrijski san “tamnica puna BBB”. Karikiramo, ali mnogi austrijski “Jozef Fritzl” poželio bi u podrumu nekoliko “boysa”, nakon što im svakog ljeta naprave nered u državi. I vjerojatno bi jodlali od sreće da Red Bull Salzburg izbaci Dinamo iz Europe. No, vjerujući u Mandžukića, bez obzira na sve, reći ćemo - malo morgen!

I ja griješim: Horvat, nisam te zaboravio!

Prije nekoliko dana pisao sam članak o Vladimiru Čonču, 83. godišnjem nogometašu Dinama, koji još uvijek trči za loptom. Čonč je doista fenomen, ali sam napravio pogrešku - proglasio sam ga, uz Željka Čajkovskog, najstarijim živućim nogometašem Dinama. Javila se Ileana Sambol, kći Ivice Horvata:

- I moj otac ima 83 godine, i živ je!

Znao sam to, međutim, Ivica Horvat odavno ne igra nogomet. U Njivicama na Krku živi od uspomena kao trener Eintrachta iz Frankfurta, PAOK-a, Schalkea i Rotweiss Essena. I kao trener Dinama, koji je modre odveo u pobjedu u finalu Kupa velesajamskih gradova.

Nedavno je Horvatu umro brat Drago. Poznati Dinamov nogometaš i sudac, kojega se ni Dinamo ni HNS godinama nisu sjetili. Došli su na sprovod i Mirko Barišić i Zlatko Škorić i namjeravali održati nadgrobne govore, ali je uvrijeđena udovica Tanja Horvat odbila...

Ivici Horvatu, jednom od najvećih Dinamovih nogometaša i trenera još stižu pisma iz Njemačke, gdje je ostavio dubok trag. Posljednji put je bio na nekom javnom skupu prije tri godine, kada je dobio nagradu “Matija Ljubek”. Čak se nije oglasio ni na 40. godišnjicu osvajanja Kupa velesajamskih gradova.

Bez Opačka ne bi bilo utakmice


U Zagrebu sam ovih dana susreo Ivana Opačka! Ime tog emigranta iz Toronta vjerojatno vam puno ne govori, ali on je najzaslužniji za organizaciju prve utakmice hrvatske reprezentacije 1990. godine protiv SAD. Hrvatska je još bila u Jugoslaviji, a u Zagrebu su se potajno tiskali plakati pod egidom “međudržavna utakmica”.

Danas se mnogi busaju u prsa da su organizirali tu utakmicu. Ivan Opačak nije spomenut niti u jednoj priči, iako je ideja rođena u Ritz Cabaretu u četiri ujutro, a za stolom su sjedili Ivan Opačak, Vinko Hotko, pokojni Darko Tironi, Zdravko Mamić i autor ove kolumne. I utakmice nikad ne bi bilo da ideju nije podržao Mladen Vedriš, tada prvi čovjek hrvatskog nogometa, da dokument nije potpisao Ante Pavlović, tada još generalni sekretar FSJ u Beogradu i da Jure Klarić, direktor Voća, nije nabavio 90.000 dolara, koliko je koštao dolazak Amerikanaca u Zagreb, koji su prije toga igrali u Poljskoj.

U američkoj ambasadi na Zrinjevcu hrvatska nogometna reprezentacija je predstavljena kao “All stars team”, za koji su igrali Albanac Kujtim Shala i Slovenac Grega Židan. Od “vatrenih” samo Dražen Ladić i Aljoša Asanović, ostali su bili “zauzeti” u YU reprezentaciji.

Međutim, u analima nitko ne spominje Ivana Opačka, koji je odletio u Colorado Springs, nagovorio nekoliko kongresmena da pristanu na utakmicu i obavio najvažniji dio posla. Nisu mu platili ni hotelske troškove u Zagrebu. A povijest pišu ili neupućeni ili falsifikatori.

Mamića napustila šefica financija


Iz Maksimira je procurila (neprovjerena) vijest da je šefica računovodstva Vesna Juraić napustila Dinamo! Najvažniji Dinamov financijaš napustio je modri brod u času kad je klub “pun kao brod”. Razlog? Šefica se želi usavršavati i upisat će postdiplomski studij.

Zdravko Mamić je ostao bez desne ruke jer, tiha, samozatajna i izuzetno lojalna činovnica zna sve tajne maksimirskih računa, sve transakcije i svi transferi su prošli kroz njene ruke. Poznata je i kao majka Modrićeve zaručnice Vanje, no to s ovim otkazom nema nikakve veze. Mamić će teško naći tako povjerljivu suradnicu kao što je bila tajanstvena Vesna, koja nikad niti s jednim novinarom nije progovorila niti jednu riječ, osim “dobar dan”. Čak i s te dvije riječi bila je vrlo oprezna...



Tomislav Židak

Broj preporuka: 0

Preporučam

FACEBOOK KOMENTARI

SVI KOLUMNISTI

Inoslav Bešker Davor Butković Ivan Zvonimir Čičak Miljenko Jergović Živko Kustić Jelena Lovrić Nada Mirković Jurica Pavičić Branimir Pofuk Zlatko Šimić Bruno Šimleša Ante Tomić Jelena Veljača Milana Vlaović Tomislav Židak Bivši kolumnisti

Opći uvjeti korištenja | Pravila prenošenja sadržaja | Zaštita privatnosti | Pravila komentiranja | Impressum | Kontakt | Oglašavanje

EPH Digital: Jutarnji list | Slobodna Dalmacija | Gloria | Globus | Sportske Novosti | Autoklub | Dom & dizajn | Dobra hrana | Bestseller | Dodo | Dosi | Gorila | LikeCroatia | Gameland | Dubrovacki Vjesnik

WAZ: Der Westen