Svaki put kad se Crkva i konzervativci u Hrvatskoj pobune protiv trgovanja nedjeljom, istospolnih parova ili beba iz epruvete, nađe se kakav biskupski glasnogovornik ili provincijski liječnik koji se obruši na dekadentne liberale posljednjim, odlučnim argumentom: u Hrvatskoj, naime, treba braniti obitelj. Obitelj je, ajmo reći, temeljna ciglica društva, to je zdrava stanica na kojoj se sve ziđe, a baš je ta obitelj u ovom grdom “judeomasonskom” svijetu izložena pogromu komunjara, trgovaca, ginekologa i liberala.
Priče o strahu za hrvatsku obitelj pale su mi nanovo na pamet baš ovog tjedna, dok sam u novinama čitao izvješća o istrazi koja se raspliće nakon strašne željezničke nesreće u Rudinama. Hrvatske željeznice ubile su šest i povrijedile pedeset ljudi koji su im dali svoj novac i povjerili živote, a kad su istražitelji stali rasplitati razloge rudinske katastrofe, ispod popluna je izvirila svojevrsna brešanovska farsa koja bi bila groteskno-komična da nije strašna. U prkos katastrofičarima koji vele da je u Hrvatskoj obitelj na umoru, rudinska je nesreća pokazala da je ta institucija u Hrvatskoj i te kako živa. Zlosretnici iz “pendolina” danas bi, naime, bili živi da nije te nesreće zvane “hrvatska obitelj”. Bili bi živi da jedan barba nije odlučio pomoći svom nećaku, da taj nećak nije malo potpomogao šurinu firmu, a ovaj opet posao dao puncu, a ovaj zaovi, kumu ili ne znam već komu. Krvavi rudinski lom najednom je otkrio da su novci koje su putnici HŽ-a i porezni obveznici lopatom trpali u ajzenbanerskog mastodonta nestajali lateralno po koridorima mnogoljudnih balkanskih obitelji, te da su se loženi našim darežljivim kontribucijama unutar stvarnih i virtualnih “famiglia” punili džepovi šogora, šurjaka, neputa, divera i punaca. I tko onda kaže da je hrvatska obitelj u krizi?
Sve zemlje imaju državu, mi imamo familiju
Sto puta je ponavljana dopadljiva krilatica kako sve zemlje imaju mafiju, samo u Hrvatskoj mafija ima zemlju. Ja bih - u skladu s katoličkim učenjem - to presložio ovako: sve zemlje imaju državu, samo mi umjesto države imamo - familiju. A ono što mi pogrešno zovemo državom, tek je izvanjski provizorij, ljuštura koja institucionalnom formom imitira državu, ali iznutra zapravo funkcionira kao proširena verzija brdske zadružne obitelji. Ima ta obitelj uvijek svog ćaću, svoj tu uvijek čuva svoga, kad zatrese fertutma, ta se obitelj skvrči poput šake i brani svoj rod i krv, a u obitelj se ne ulazi ni zaslugom, ni znanjem, ni javnim natječajem, nego zavičajem, krvlju i ženidbom, kao u neki južnobalkanski klan. Unutar tog plemena pravi se dogovori odvijaju usmeno, pravi dilovi ne rješavaju ugovorom nego stiskom ruke, a natječaji, pravilnici, uredovni sati, vozni redovi, zakoni i protokoli tek su papirnata oblatna koju se mora zadovoljiti poput praznog ceremonijala. I tu, takvu pseudodržavu nisu stvorili niti judeomasoni, niti liberali, niti komunjare, niti šoroševci ili odnarođeni građani - stvorili su je pravi “državotvorci”, zdrava hrvatska korjenika, stvorili su je točno po svojoj slici i upravo onakvu kakva im paše. Stoga je u pravu Thompson kad veli da Hrvatsku nisu stvorili antifašisti. Ne, stvorili su je isti ko i on, zato i jest ovakva.
Poštivanje države na Hebrangov način
A sve to pišem upravo na dan kad su novine objavile veliki inauguracijski govor HDZ-ova predsjedničkog kandidata Andrije Hebranga. Vjerujem da vam, čitatelji, nije tajna da smo Hebrang i ja mentalitetno vatra i voda. Andrija Hebrang oduvijek mi se činio, a i danas mi se čini, kao krut i intelektualno trom čovjek, konzervativni licemjer, čovjek kod kojeg se malograđanska dvoličnost spaja s razumljivim nezaliječenim frustracijama. Uopće ne sumnjam da i Hebrang o meni misli da sam splitsko spadalo, odnarođeni Venecijanac i orjunaš. To je kul, razlike vesele.
Ono što, međutim, spaja mene i liječnika john-cleesovske stature jest to što oba držimo da u Hrvatskoj manjka - države. Hrvatska državu ima, ali je zapravo i nema, ili je nema ZAPRAVO, i to je uvjerenje koje začudo dijelimo i ja i Hebrang. A Hebrang je u svom intervjuu ponudio i rješenje za tu nevolju. Ono se, veli doktor, nalazi u “obnovi državotvornog ponosa”. “Moramo poštivati državu”, veli Hebrang, a onda pojašnjava kako on doživljava to poštovanje. Po njemu, u Zagrebu bi trebali imati spomenik državnom utemeljitelju, a strane delegacije negdje bi morale moći položiti vijenac. Kad bi to načinili, drži Hebrang, povratilo bi se poštovanje države.
E, to je nešto što ja stvarno ne razumijem, i mora biti nešto duboko defektno u meni kad ne uviđam vezu mjesta za polaganje vijenca i poštivanja države. Naime, i ja bih strašno htio da se u Hrvatskoj poštuje država. Ali, iskreno sam sumnjičav prema zamisli da se to poštovanje osvaja polaganjem vijenaca.
Patriotski ponos i državotvorje
Jer, Hrvatska država izvojevala bi poštovanje svojih građana kad bi ih bila u stanju vlakom prevesti od točke A do B bez da ih ubije. Izvojevala bi ga kad bi uknjižbu bila u stanju obaviti u dva dana, a građevinsku dozvolu u mjesec dana, kad bi osigurala građanima specijalistički pregled za manje od tri mjeseca, registriranje plovila bez da plate mito i kad bi bila u stanju procesuirati i osuditi te famozne, mitološke “krupne ribe”. Nekako mi se čini da bi za poštivanje države veći efekt polučilo to da nestane korupcije na fakultetima i provizija u javnoj nabavi, nego nekakav mjedeni kipek Utemeljitelja Države u kakvom perivoju. Ali - to mislim ja, a Hebrang misli drukčije, i da misli drukčije pokazao je svojim djelom, kao akter razdoblja koje je ovakvu državu i porodilo.
U devedesetima, naime (dakle - u razdoblju kojeg se Hebrang sjeća kao sjajnog djetinjstva državotvorja), javni je diskurs prštao od “patriotskog ponosa”. Sve smo imali što Hebrang ište, i više: i kipove i parkove skulptura, i oltare domovine i crkve domovinske zahvalnosti, i Hrvata kuće i Livanjska polja. Delegacije su polagale vijence na onoj uzvisini Šenoinih feudalnih negativaca, a na Markovu trgu paradirali su oni Šparemblekovi baletani u bijelim rukavicama.
Ne vjerujem u priče o ponosu
I sa svim tim “državotvornim ponosom”, upravo to je razdoblje kad je vladajuća stranka (i s njom Hebrang) nehotice ili hotimice bacila kasetnu bombu na državu kao funkcionalni aparat. Uništila je sudstvo, urbanizam, policiju i carinu te umjesto anonimnog, funkcionalnog i bezličnog uređaja sagradila ono što sad imamo - ne državu, nego familiju, povećanu ekstrapolaciju rođačko-kumskog klana.
Zato ja u te priče o ponosu i spomenicima ne vjerujem ni bijele. Država je, kako se veli “aparat”, a taj aparat ima svoju funkciju, isto onako kako frižider hladi šalšu od poma, a ledomat izbacuje kockice. Meni ne pada na pamet biti ponosan na svoj frižider, ja od njega očekujem četiri stupnja i led. Isto očekujem i od države: da kao aparat radi, da me servisira dokumentima, da me preveze bez da me ubije, da mi obrazuje dijete i izliječi me u nevolji. Znam da to košta, pa želim da mi to naplati korektno i novce troši čestito. Ali, hrvatska je država frižider koji ne hladi i ledomat koji ne pravi led, ona je nefunkcionalna naprava. I zato je meni upravo nevjerojatno da samoproglašeni “državotvorac” i predsjednički kandidat nema baš nikakvu potrebu o tome nešto reći, nego drvi o spomenicima u tratini i protokolu polaganja vijenaca. Pošto se tomu ne mogu domisliti razloga, špekuliram da su moguća dva. Prvi - da Hebrangu ovakva država ne smeta, jer ne konzumira njene usluge: ne liječi se u njoj, ne obija njene urede, ne potražuje u njoj pravdu. Drugi, gori razlog bio bi ovaj: da Hebrangu i njegovoj stranci ovakva “familija” zapravo odgovara. Što je od tog dvoje istina, zna sam Hebrang, i nek mu odgovor bude na savjesti.
Jurica Pavičić
