Moralna vertikala NDH - Ivan Pandža

Ivan Pandža dobrostojeći je i ugledni građanin Zagreba. Predsjednik je gradske Hvidre, što će reći da je djelić svoga tijela ili razuma žrtvovao odjeven u odoru neke od regularnih vojnih formacija ove zemlje. Gdje je, i koliko dugo, boravio u uniformi, to pak ne znamo, jer se radi o podacima koji su, po zakonima Republike Hrvatske, dio privatnosti svakoga građanina, kao i seksualno opredjeljenje, boravak u duševnoj bolnici ili jedinstveni matični broj.

Međutim, kako je, kao što rekosmo, Ivan Pandža ugledni građanin, te u ime vojnih invalida i veterana domovinskoga rata često gostuje u programima HRT-a, dobro nam je poznato za što se konkretno, za kakvu državu, Pandža u ratnoj uniformi borio. Taj drčni i otvoreni čovjek koji, kako je to bezbroj puta naglasila i premijerka Jadranka Kosor, predstavlja moralnu vertikalu i jednoga od onih za koje se ovo društvo vazda treba skrbiti, jer je on za ovu zemlju, kada je bilo potrebno, bio spreman i život dati, u emisiji Otvoreno, kao i u više novinskih intervjua, govorio je da je njemu, kao branitelju, neprihvatljiva tvrdnja da je Republika Hrvatska nastala na Zavnohu i na antifašističkoj borbi u Drugome svjetskom ratu.

Čežnja Ivan Pandža NDH opisuje kao ‘uređenu i ustrojenu državu’

Pandža je, opet u više navrata, i kao privatna osoba, ali i kao predsjednik Hvidre, isticao zločinački karakter partizanskoga pokreta, prosvjedovao je protiv mirovina koje ova zemlja još uvijek isplaćuje partizanima, te protiv zapostavljanja boraca za Hrvatsku iz Drugoga svjetskog rata - ustaša i domobrana.

Posljednji put učinio je to neki dan, kada je rekao i ovo: “Budući da znamo da je NDH bila uređena i ustrojena država koja je imala svoju vojsku (ustaše i domobrane), kako je onda moguće da ima 3 puta više partizanskih mirovina od mirovina regularne vojske NDH? Konačno javnost treba znati da invalidi i obitelji poginulih u Domovinskom ratu nemaju ni približno takva prava kakva su imali ti zločinci i ubojice.”

Pandža, dakle, smatra da su partizani odreda zločinci i ubojice, dok o NDH čežnjivo govori kao o “uređenoj i ustrojenoj državi”. Tako se on, po tko zna koji put, deklarira za što se zapravo borio. Kako mu smetaju antifašizam i Zavnoh, kako su partizani za njega zločinci i ubojice i kako je, čitamo u lajfstajl rubrikama, i prošle godine ponosno pribivao misi za Antu Pavelića, održanoj u Zagrebu, u crkvi u Palmotićevoj, na blagdan Nevine dječice, izvjesno jest da se ugledni i dobrostojeći Pandža borio za državu koja se bitno razlikuje od one u kojoj, sudeći po važećem Ustavu i proklamiranom društvenom uređenju, danas živi.

Podrška U Kosorušinoj su Hrvatskoj stavovi šefa Hvidre prihvatljivi

Štoviše, država u kojoj Pandža ostvaruje svoje privilegije - za koje je, premijerka tvrdi, nepristojno i reći da su privilegije - antifašističkom proklamacijom ima više sličnosti s omrznutom Jugoslavijom, nego s državnim idealom za koji se on borio. To je posve razumljiv razlog njegovih frustracija, s kojim se čovjek može lako identificirati, pogotovu ako pomisli kako je riječ o zemlji u kojoj ne samo da žive i mirovine primaju bivši partizani (redom zločinci i ubojice) kao što ispravno primjećuje Pandža, nego u današnjoj Hrvatskoj slobodno žive, a ako su starije dobi i mirovine primaju, čak i pojedini Srbi, Židovi, ljevičari, homoseksualci, ginekolozi koji vrše abortuse, te razna druga čeljad koja su u “uređenoj i ustrojenoj državi”, za koju se borio Ivan Pandža, bila likvidirana u koncentracijskim logorima, pred prijekim sudovima ili bez ikakvoga suda.

U hrvatskim medijima riječi Ivana Pandže ne dovode se u pitanje. On je, kao i svi pripadnici njegove kaste, osoba o čijim se stavovima ne raspravlja, nego ih se prihvaća kao preporučenu mjeru praktičnoga hrvatskog domoljublja. Činjenica da je toliko puta poginuo za Hrvatsku, u Kosorušinoj Hrvatskoj daje Pandži za pravo da ju zamišlja kroz vizije neumrlog nam Poglavnika.

Zanimljivo je, međutim, da o takvim posthumnim viteškim iskazima svi šute. Jedni ne daju od sebe riječi jer se boje Pandže i metoda koje on preporučuje i zaziva u borbi protiv neistomišljenika i partizana, dok drugi šute da ne remete društveni mir. Takvi bi i na fašizam pristali, samo da ne bude društvenih nemira, teških riječi i javne sramote, nego da sve bude po bontonu i tiho. No, tako je već jednom bilo, desetoga travnja 1941, kada se u finijim kućama nije prekinulo s uskršnjim ručkom. I nije se prekidalo sve do 1945. kada su partizani narušili društveni mir.

Miljenko Jergović