Motovun kao Woodstock, samo s filmovima

Stajala sam u mraku na motovunskom brdu i pitala se hoće li nam sutra itko doći - sjeća se Dana Budisavljević, široj javnosti poznata kao redateljica nagrađivanog dokumentarca “Sve pet”. U ponedjeljak 9. kolovoza 1999. zbilja joj nitko nije mogao odgovoriti na to pitanje, a slične dvojbe mučile su i umjetničkog ravnatelja Rajka Grlića.

Ipak, nakon što je Motovun film festival otvoren u utorak, i to projekcijom nijemog filma Akija Kaurismakija “Juha”, uz klavirsku pratnju, bilo je očito da više nema bojazni. Motovunsko brdo bilo je krcato i nakon pet dana uprava festivala izvijestila je da je projekcije pohodilo oko

Nije sve u filmu, važan dio festivala je i luda zabava

sedam tisuća posjetitelja.

Premda koncipiran kao alternativna smotra svjetskog filma, ponajprije onog koji nikako ne stiže na domaći kinorepertoar, MFF je pobudio popriličnu zebnju u bastionima državne kulture. Antun Vrdoljak, tadašnji povjerenik za film, pobrinuo se da se festival u Puli prebaci u isti termin (Arena je navodno bila zauzeta potkraj srpnja, kada se taj festival inače održavao), dok su mediji pokušali napraviti skandal iz činjenice da se na otvorenju MFF-a nije svirala državna himna i da među zastavama koje su se vijorile na motovunskom brdu nije bilo hrvatskog stijega. Smetalo im je i to što se tih dana Motovunom šetao popriličan broj disidenata i što je bilo i onih iz bivše Jugoslavije, poput velikog srpskog redatelja Dušana Makavejeva. Jugonostalgičari - bila je objeda koja se često čula u kuloarima, međutim, uspon festivala više se nije moglo spriječiti.

MFF-a vjerojatno ne bi ni bilo da sredinom devedesetih - uz potporu Istarske županije i Otvorenog društva G. Sorosa - Rajko Grlić, tada predavač na Ohio University i persona non grata prema sudu šefova nove hrvatske kulture, nije osnovao u Grožnjanu Imaginarnu akademiju za mlade filmaše.

Jedan od predavača bio je poletni britanski producent Mike Downey (danas član triju filmskih akademija, američke britanske i europske), a među polaznicima je bio Boris T. Matić, koji se upravo spremao producirati svoj prvi cjelovečernji film “Mondo Bobo”. Kada je potonji realiziran i 1997. pobijedio ne samo u Puli nego i na festivalu istočnoeuropskog filma u Cottbusu, Matić je poželio u Zagrebu napraviti festival debitantskog filma, sličan onome kakve je obilazio s prvijencem Gorana Rušinovića. Inicijativa je propala, ali Matić nije odustajao od namjere da napravi nekakav festival. U ljeto 1998. “trust mozgova” u Grožnjanu, koji je uključivao Grlića, Matića, Downeyja, Rušinovića i Branka Ivandu, ozbiljno je razmatrao mogućnost da se onamo smjeste festivalski događaji, no gradić sa stotinjak stanovnika, bez hotela i bez kina (novo kino Branko Bauer bilo je na otvorenom, a prva projekcija, Bauerove “Tri Ane”, bila je s VHS-a) tako nešto ne bi moglo podnijeti. Zašto ne susjedni Motovun?!

  Već od prve godine festival je nudio smještaj i posjetiteljima ‘tanjeg džepa’. Prvo se kampiralo u dva velika vojnička šatora, a u trećoj godini postojanja kamp se preselio na kanal, pa na mjesto na kojemu je danas

Grlić je ondje snimao svoj diplomski film, ondje se odigravala i jedna od epizoda kultne serije “Grlom u jagode”, osamdesetih godina živopisnih gradić ugostio je i uglednu međunarodnu knjižarsku udrugu Motovun Group Association, a, uostalom, ondje je osnovan i Yutel, kratkotrajna pustolovina televizijskih profesionalaca koji su se pokušali izdignuti nad ponor Jugoslavije.

Grlić je kontaktirao s Ivanom Jakovičićem i s Matićem i šefom IDS-a sjeo u restoran Marino u Kremelju blizu Motovuna na kruh i tartufe. Jakovčić je bio zainteresiran za projekt. Kada je na njega pristao i istarski župan Stevo Žufić, festival je dobio “zeleno svjetlo”. Točno na Staru godinu, 31. prosinca 1998., u momjanskoj konobi Kod Rina dogovoreno je da se u Motovunu za potrebe festivala renovira kino te da se na žiro-račun Matićeva poduzeća Kartolina (suvlasnici su bili dizajnerski dvojac Bruketa - Žinić) uplati 350 tisuća kuna za organizaciju. Funkcije su brzo raspodijeljene. Matić je postao direktor, Grlić umjetnički ravnatelj, Downey je bio zadužen za međunarodne kontakte (za to se brinuo i Grlić), a u najuži tim su primljeni Olinka Vištica, koja je studirala kulturni menadžment u Dijonu i Bukureštu, te Dana Budisavljević, studentica montaže na ADU koja je ondje organizirala festival studentskih filmova FRKA. Igor Mirković postao je PR festivala, koji je svoj zagrebački ured imao u Zvonimirovoj 13, u podrumskom stanu, tako trošnom da nije oskudijevao ni u štakorima.

Dana Budisavljević zasigurno je u pravu kad prvi MFF naziva festivalom kreativaca. Za iznimno originalan imidž festivala zaslužni su Bruketa - Žinić i Matić (zanimljivo, propeler - izum Motovunjanina Josefa Resslera - postao je zaštitni znak tek nakon što je procijenjeno da Veli Jože nije dobar simbol, zato što se borio protiv Talijana), a sjajnu festivalsku špicu

MFF je nadahnuo i sarajevski festi­val, najbolji u regiji 

realizirala je trojka Matanić - Rukavina - Tadić u suradnji sa studiom Vizije. Budisavljevićka je smislila da bi festival morao imati kamp, za ležernije posjetitelje “tankog džepa”, a prve godine su ga činila dva velika vojnička šatora na prostoru današnjeg kina Barbacan.

Matić je procijenio - kako je to vidio u svijetu - da se festival ne smije ograničiti samo na projekcije filmova, nego posjetiteljima treba osigurati primjerenu zabavu nakon što program završi. Ideju ponoćnog diska s koncertima danas je preuzeo i Kusturičin Küstendorf film festival. Jakovčić je zaslužan što se glavno kino smjestilo na gradskom trgu: Matić i Grlić su ga isprva planirali iza hotela Kaštel. Zaštitni znak festivala bila je i odsutnost bilo kakve etikete. Muškarcima i ženama preporučivale su se kratke hlače, ceremonija otvaranja morala je biti nenametljiva, a kokice u velikim kartonskim kutijama ušle su u modu prije nego što su u nas otvoreni prvi multipleksi. Nimalo slučajno da su na festival pohrlili ne samo Istrani nego i mladi iz cijele Hrvatske, pa i Europe.

Za otvorenje ‘Mladi u srcu’ Uz gostovanje britanske redateljske legende Kena Russella, deseti MFF nudi još poprilično atrakcija. Film otvaranja je hvaljeni američki dokumentarac “Mladi u srcu”, u programu je najjači adut canne­ski laureat “Tri majmuna” u režiji Nurija Bilgea Ceylana, “turskog Tar­kovskog”, tu je i novi film Kena Loacha “U slobodnom svijetu”, zatim “Moj Winnipeg” kultnog ka­na­d­skog filmaša Guya Ma­d­dina, a za regionalnu premijeru filma Gorana Mar­kovića “Turneja” zasigur­no će se tražiti karta više. Revija klasičnih rus­kih filmova u novom motovunskom prikazivač­kom pro­storu, nazvanom Rusko kino, obaveza je za sva­k­og ozbiljnog filmoljupca.

Reputaciju “hrvatskog Woodstocka” MFF je stekao tek u trećoj godini postojanja. Kamp se preselio na kanal, pa na mjesto na kojem je danas, a šatora je bilo sve više. Ne mali broj “stanara” kampa pamtio je festival po seksu u vrećama za spavanje, po jointovima i litrama alkohola.

Na spomenutom 3. MFF-u nepregledna rijeka posjetitelja postala je tako prijeteća da se u pomoć zvalo i policiju, a opasnu gužvu na gradskom trgu uspio je razrijediti Matić time što je maknuo stolice kina na otvorenom i oslobodio prostor gostima. Ubrzo nakon toga odlučeno je da festival više ne može trajati od utorka do subote, budući da su dva dana za “tulumarenje” previše, pa je petak postao završni dan, a ponedjeljak prvi.

Tijekom godina od ekipe koja je napravila prvi MFF ostali su samo Grlić, Mirković i Downey. Matić je napokon napravio Zagreb film festival, a Olinka Vištica i Dana Budisavljević vode zagrebački Animafest. MFF je imao golem utjecaj na hrvatsku festivalsku scenu, ponajprije kao rasadnik kadrova. Vanja Kaluđerčić bez motovunskog iskustva vjerojatno nikad ne bi pokrenula zagrebački Human Rights film festival. Uostalom, kao ni Alen Munitić Festival mediteranskog filma u Splitu. MFF-om se nadahnuo i najveći i najozbiljniji festival u regiji, Sarajevo film festival. Tim Mire Purivatre bio je na prvih nekoliko MFF-a i tek poslije je Sarajevo počelo naglašavati ne samo filmski program nego i zabavu. Pokušaji MFF-a da poslije parira jačem protivniku nisu urodili plodom: nakon što je Sarajevo uvelo natjecateljski program filmova iz regije, Motovun je pokušao nešto slično, ali u tome nije imao uspjeha.

Koji su vrhunci MFF-a? Selektorima festivala vjerojatno se više nikad neće posrećiti da uvrste u program “crowd-pleaser” kakav je “Billy Elliot”. Downey je doveo i redatelja tog filma u Motovun, svog prijatelja iz školskih dana Stephena Daldryja, koji je poslije bio čest gost festivala. “Billy Elliot” je dobio glavnu nagradu, Zlatni propeler Motovuna, a tek su poslije slijedila druga priznanja, tri nagrade BAFTA te tri nominacije za Europsku filmsku nagradu i Oscara. “Billy Elliot” primjer je “nehollywoodske” produkcije kakvu MFF inače preferira, no više se nikad nije dogodilo da neki od filmova tek nakon motovunske promocije postigne takav uspjeh.

Drugi je primjer “Izgubljena olovka”, hrvatski srednjometražni film iz 1960., prikazan u povodu dodjele veteranske nagrade pokojnom Fedoru Škubonji. Film je prikazan na poslijepodnevnoj projekciji u kinu Bauer, međutim, kako je na nju uspio ući samo dio zainteresiranih, moralo se organizirati još jednu projekciju. Zbog čega takvo zanimanje za dječji film? MFF je vrlo često imao njuh kako pretvoriti u senzaciju proizvod koji je nadohvat ruke, ali nitko ga ne primjećuje. HRT je bezrazložno ignorirao taj klasik i MFF je upisao zgoditak.

MFF je danas jedini neprijeporni brand među hrvatskim filmskim festivalima. Nakon promjene glavnog sponzora (VIPnet umjesto T-Coma) i ozbiljne krize od prije dvije godine, festival se danas čini iznimno jak. Što o njemu misle “kreativci” koji su ga pokrenuli?

Umjesto odgovora, Mike Downey je ispričao jednu zgodu. Kada mu je njegov prijatelj Daldry povjerio da ga žele uzeti za ravnatelja londonskog Nacionalnog teatra, odmah je upitao što bi trebao biti njegov prvi potez. Downey je odgovorio: “Najprije zatvori kazalište na pet godina, da svi zaborave na njega, a zatim ga prepusti nekakvim klincima. To je jedini način da mu ubrizgaš svježe sokove".

1. Kino Trg Središnji motovunski trg na kojemu se održavaju glavne projekcije 2. Kino Barbacan Na tome je mjestu prve dvije godine bio kamp s dva velika vojnička šatora, a zatim je uređeno kino na otvorenom, koje može primiti oko 400 gledatelja 3. Kino Bauer Malo kino za poslijepodnevne projekcije u kojemu je svoje ‘uskrsnuće’ doživio film ‘Izgubljena olovka’ 4. Još manje kino Kino čije ime dovoljno govori. Nalazi se u zgradi, u njemu se uglavnom održavaju projekcije s DVD-a i uvijek je previše zainteresiranih gledatelja 5. Rusko kino Novi prostor koji se otvara ove godine, i to je glavna ovogodišnja inicijativa festivala 6. Bambus bar Zabava uz DJ-e ovdje traje do duboko u noć 7. Motovun film school Filmska škola Motovuna, s raznim predavačima i polaznicima 8. Terasa za koncerte Mjesto na kojemu se održavaju koncerti i veselice nakon projekcija filmova 9. Hotel Kaštel Jedini službeni motovunski hotel premalen je za sve goste festivala. Postoji još jedan mali pansion, između crkve i Još manjeg kina, a zove se Antico 10. Ured MFF-a Ured organizacije Motovun film festivala 11. Benjamin Službeno se ova konoba zove Pod voltom, ali većina je zna po imenu vlasnika Benjamina 12. Kod Klaudija Kafić koji svi znaju pod popularnim imenom Kod Klaudija, iako se službeno zove Montona Gallery 13. Galerija Filip Trade Svake godine održavaju se izložbe, i to uglavnom lokalnih umjetnika 14. Press centar U podrumu pokraj kina Bauer. Za novinare je to najvažnije mjesto na festivalu

Nenad Polimac