Dan ili dva prije Vladine odluke o ukidanju kriznog poreza, u vodstvu Socijaldemokratske partije nisu smatrali vjerodostojnim najave da se Jadranka Kosor sprema na prijevremene parlamentarne izbore.
“Ne vidim što bi Kosor i HDZ time dobili. Ekonomska situacija je preteška da bi bilo tko, tko je sada na vlasti, dobrovoljno išao na izbore. Osim ako premijerka ne misli da će iduće godine sve biti još gore”, rekao mi je u srijedu popodne jedan član vodstva SDP-a.
Samo dan kasnije Vlada je objavila da se od prvog srpnja ukida krizni porez za one koji najmanje zarađuju: ta se odluka odnosi na oko milijun radnika i umirivljenika.
Dio javnosti odmah je odluku o ukidanju kriznog poreza protumačio kao sigurnu najavu za prijevremene saborske izbore. Gospođa Kosor odmah je, logično, demantirala takve interpretacije. Međutim, njena je Vlada prošle nedjelje tvrdila da neće popustiti seljacim, sve dok im nije popustila.
Ovdje valja podsjetiti da je datum ukidanja kriznog poreza pefektno usklađen s neslužbenim informacijama, koje su se relativno nedavno pojavile u pojedinim hrvatskim medijima, da će se prijevremeni parlamentarni izbori održati početkom jeseni. Početak jeseni ekonomski jest najlogičniji mogući datum za eventualne rane izbore, naprosto zato što će se - bez obzira na službene brojke o turističkoj sezoni - kod značajnog broja Dalmatinaca, zahvaljujući i sivoj ekonomiji, ipak akumulirati ponešto novca. A Dalmacija je tradicionalni izvor glasova za HDZ.
Dakle, ukidanje kriznog poreza za veći dio stanovništva i turistički novac trebali bi stvoriti socijalno okruženje u kojem bi HDZ možda mogao ostati na vlasti.
Tome će se se dodati i pokoji optimistički makroekonomski podatak.
No, s obzirom na opću, krajnje depresivnu socijalnu i gospodarsku sliku Hrvatske, logično je da sve to ne može biti dovoljno za pobjedu vladajuće stranke.
Uostalom, istraživanja javnog mišljenja savršeno su jasna.
SDP već mjesecima uvjerljivo vodi ispred HDZ-a. Jedno do istraživanja objavljenih u veljači dalo je SDP-u čak osam poena prednosti pred HDZ-om.
SDP s koalicijskim partnerima, HNS-om i IDS-om, kojima treba dodati i Hrvatsku stranku umirovljenika, dobiva više od 40 posto glasova.
HDZ, pak, gotovo da i nema koalicijske partnere: HSP je nestao sa scene, a HSS bi na biralištima mogao platiti svoje nevjerojatno nedjelovanje tijekom nedavnog seljačkog štrajka.
Nadalje, već i činjenica da u HSS-u ozbiljno razmišljaju da na iduće izbore izađu na zajedničkoj liti s HDZ-om, dovoljno govori o tome kako sama Hrvatska seljačka stranka procjenjuje svoju snagu.
Kako sada stvari stoje, čini se teško mogućim da HDZ pobijedi na narednim parlamentarnim izborima, osobito ako će se oni održati ove godine.
Jedina šansa da HDZ zadrži vlast može se nazrijeti u ujedinjavanju sveukupnog desnog biračkog tijela iza Hrvatske demokratske zajednice.
Hrvatska je desnica na predsjedničkim izborima glasovala izrazito fragmentirano.
Kandidat HDZ-a dobio je, podsjetimo, svega 12 posto glasova, što je najlošiji rezultat Hvatske demokratske zajednice na bilo kojim nacionalnim izborima od 1990. godine do danas.
Desni su se glasovi raspršili kako na predstavnike krajnje desnice (Tuđman, Jurčević), koji nisu imali nikakve šanse da uđu u drugi krug, tako i na Nadana Vidoševića, Milana Bandića i Dragana Primorca.
Kada se, pak, radi o stranačkim izborima, takvu fragmentaciju desnih glasova ne treba očekivati, naprosto zato što na hrvatskoj političkoj sceni, otkako je Đapićev HSP odlučio počiniti politički suicid kroz razne aranžmane sa Sanaderovim HDZ-om, ne postoji niti jedna desna stranka koja bi imala bilo kakvu šansu da uđe u parlament.
Hrvatska nema kršćansku desnicu, ali, u institucionaliziranom, stranačkom obliku, niti radikalnu desnicu. Hrvatska čak nema niti jednu euroskeptičnu stranku, što je posve neobično.
Pitanje je, međutim, može li Hrvatska demokratska zajednica postići dovoljnu gravitacijsku snagu da bi privukla nesumnjivo brojne, desno orijentirane hrvatske birače.
Čitav je niz razloga, koji govore protiv privlačnosti HDZ-a za radikalnije desno biračko tijelo.
Prvo, HDZ je izrazito integracijska stranka: HDZ je stranka koja čini sve što može da Hrvatska što prije uđe u Europsku Uniju, što je, naravno, dobro i korisno, ali što nije u skladu sa stavovima jednog broja nacionalistički orijentiranih birača, koji ne žele ni Europsku Uniju, ni popuštanje Slovencima, ni poboljašnje odnosa sa Srbima.
HDZ je, dakle, u stanovitom smislu ideološki delegitimiran da okuplja svo desno biračko tijelo.
Drugo, HDZ je stranka čija je Vlada izručila generala Gotovinu, što je također bio dobar potez - jedan od Sanaderovih najboljih - ali što je HDZ učinilo trajno antipatičnim za određeni dio nacionalističkih birača.
Treće, HDZ se upravo priprema promijeniti Zakon o prebivalištu, što će izravno pogoditi velik broj bosanskohercegovačkih Hrvata.
Bosanskohercegovački Hrvati pokazali su već na predsjedničkim izborima da ne moraju nužno glasovati za Hrvatsku demokratsku zajednicu. Na parlamentarnim izborima njihovi će glasovi - bude li značajnijeg odziva na birališta - imati znatno veću težinu nego na predsjedničkim, gdje Bosanci i Hercegovci nisu mogli utjecati na konačni ishod.
Naposljetku, sadašnji HDZ ideološki je krajnje neprofilirana stranka, koja doduše sadrži i čitav niz tipičnih desnih odrednica, ali koja se može definirati i kao birokratska i interesna skupina (ili niz interesnih skupina) s glavnom namjerom što duljeg opstanka na vlasti pod svaku cijenu, i posve neovisno od programskih ciljeva stranke.
Takav HDZ teško da može privući sve slojeve desnog biračkog tijela.
Vodstvu Hrvatske demokratske zajednice još je prije tri godine bilo savršeno jasno koliko je značajno za izborni uspjeh stranke da HDZ mobilizira što više desnih birača, i to onih koji stoje desnije od HDZ-ove državne politike.
Stoga je u parlamentarnoj kampanji 2007. godine Ivo Sanader namjerno i promišljeno koristio radikalno desnu, gotovo ekstremističku retoriku, što je, sasvim sigurno, pomoglo HDZ-u da pobijedi.
Međutim, na parlamentarnim izborima 2007. godine HDZ je iza sebe imao uspjeh: te se godine u Hrvatskoj uistinu dobro živjelo (sada vidimo pod koju dugoročnu cijenu). Uspjeh je, naravno, najsnažniji politički afrodizijak.
Nadalje, na izborima 2007. godine HDZ je imao autoritativnog vođu: poznato je da desni birači žele snažnog političkog vođu.
Danas se, pak, HDZ suočava s nizom neuspjeha, i današnji HDZ nema snažnog vođu: Jadranka Kosor dosad se pokazala efikasnom u održavanju na vlasti, ali ona nije prirodni politički lider (ovo, naravno, nema nikakve veze sa spolom: Savka Dapčević Kučar jest bila prirodni politički lider).
Budući da je HDZ, dakle, neuspješna politička stranka bez snažnog vođe, koja ne provodi osobito desnu politiku, i koja nije uspjela artikulirati bilo kakvu modernu desnu ideologiju, jedina njena mogućnost da okupi velik broj desnih i nacionalistički orijentiranih birača jest SDP.
Bolje rečeno, strah od SDP-a.
Nesporno je da velik broj Hrvata ne želi da SDP dođe na vlast, i zato što u SDP-u vidi nasljednike komunističke partije, ili zagovornike nekakvih trećih Jugoslavija: takve su predrasude sadržajno besmislene, ali i dalje opstaju u hrvatskom javnom životu pa ih ne treba podcijeniti.
Hrvatska demokratska zajednica može, znači, postati gravitacijska snaga za golemu većinu desno orijentiranih birača jedino ako desno biračko tijelo odluči glasovati protiv SDP-a, pri čemu se HDZ nameće kao jedini preostali izbor.
Utoliko nema nikakve sumnje da će HDZ kampanju za parlamentarne izbore voditi kao negativnu kampanju protiv SDP-a i “crvene” opasnosti: to smo, uostalom, vidjeli i na parlamentarnim izborima 2007. i na lokalnim izborima 2009. No, čak i kada bi HDZ uspio mobilizirati golemu većinu desno orijentiranih birača, to mu i dalje, prema istraživanjima javnog mišljenja, ne jamči pobjedu, nego samo blaži poraz.
Sadašnja oporbena koalicija, ponovimo, u svim istraživanjima dobiva više od 40 posto glasova, čemu se HDZ ne može nadati ni u najoptimističnijoj varijanti. A istraživanja su, kako su pokazali i predsjednički izbori, danas već sasvim pouzdan indikator konačnog izbornog rezultata. Ako se HDZ uistinu odluči na prijevremene parlamentarne izbore, i ako u aktualnim okolnostima uspije pobijediti, bit će to, prije svega, težak i neoprostiv poraz sadašnje opozicije.
