Muzej je poziv u svijet duha i mašte, poziv na avanturu te provokacija znatiželji, naspram svijeta ‘autleta’
Prolazio sam prekjučer oko ponoći pokraj novog Muzeja suvremene umjetnosti. Na veliko raskrižje spustila se ledena magla, toliko gusta da su se od velikog šoping centra s jedne strane i Muzeja s druge probijala samo najjača svjetla i reklame. Baš kao od dva velika svjetionika.
S jedne strane kroz maglu su svijetlila imena svakojakih svjetskih marki i pokoji standardni, uobičajeni, očekivano kičasti božićni svijetleći ukras. Ukratko, svijetleći znakovi kojih nam je već odavno prepun mozak.
S druge strane, na kojoj bi još donedavno bio samo mrak, probijala se dominantna riječ, jedno amblematsko ime umjetnosti 20. stoljeća: Kasimir Malevich.
U svijetu prekrivenom šoping centrima, molovima, gejtovima, autletima i sličnim objektima koji ama baš odreda, bez obzira na ponekad nakaradnu maštu investitora i arhitekata, svi izgledaju isto, dakle u takvom svijetu u koji se globalizacijski utapa i Hrvatska, Muzej suvremene umjetnosti iskrsnuo je kao svjetionik koji pokazuje put prema nečem potpuno drugačijem, nečem rijetkom, nečem što još uvijek može pobuditi znatiželju i pozvati na avanturu.
Već od prvog predstavljanja ideje tog kapitalnog kulturnog projekta, a doduše nešto manje sada kada ga gledam u zadanom okolišu, osobito noću, osobno nisam bio oduševljen i pozitivno zaprepašten na isti način na koji su me iznenađivale slične nove zgrade u svijetu.
Primjerice, da ne idemo dalje, onaj potpuno fantastični “Prijateljski svemirac” (Friendly Alien), kako su u Grazu prozvali 2003. godine otvorenu zgradu Kunsthausa.
Ali, ako i nije novo svjetsko čudo moderne arhitekture koje će već samo po sebi privlačiti u Zagreb rijeke znatiželjnih turista, Franićeva zgrada sa svojim multimedijalnim svijetlećim vanjskim plohama dovoljna je, dapače radikalna novost u vizuri Novog Zagreba.
Kapital početnog iznenađenja, senzacije i znatiželje puka koji ona privlači obavezuje na svakodnevno ulaganje i privlačenje publike. MSU nikada ne može i ne smije postati statično skladište, to mora biti mjesto svakodnevnih uzbuđenja, stimuliranja svih onih čula, predjela mašte i kreativnosti što nam ih svijetleće poruke s druge strane raskrižja najčešće zatupljuju.
U suvremenoj umjetnosti, ruku na srce, teško da može biti išta više novo.
Uostalom, baš to poručuje i svijetleće ime Maljeviča, umjetnika koji je već više od 70 godina mrtav. Ali, već cijelo stoljeće, dva ili tri mrtvi su i umjetnici čija djela gotovo svakodnevno pune dvoranu Lisinski, čije je dovršenje prije tri desetljeća bilo jednaka novost i dobitak za hrvatsku metropolu i hrvatsku kulturu kao što je sada novi MSU.
Nove tehnologije otvaraju još do jučer nezamislive mogućnosti. Lisinski je, primjerice, postao mjesto u kojem u izravnim prijenosima gledamo savršene operne produkcije iz New Yorka.
Već sljedećeg utorka na isti ćemo način uživati u baletnom spektaklu iz Pariške opere.
Tko zna što sve čeka MSU i njegovu publiku! Treba samo malo mašte i puno rada. Pa bio to i poziv na igru, koje su ljudi uvijek željni, a koju će im u Muzeju suvremene umjetnosti omogućiti divovski tobogan, umjetnička instalacija koja neće biti samo za gledanje.
U svakom slučaju, ne bi smjelo opet proći 30 godina do pojave nekog novog sličnog svjetionika koji nije tek svjetiljka-pržilica za lakomislene mušice i njihove novčanike nego poziv u svijet duha i mašte.
Na prekosavskim poljanama još ima puno mjesta. Neka je kriza. Ali iz nje nas neće izvući samo novac. Na livadi preko puta MSU-a u maglovitim zimskim noćima meni se već pričinjaju svjetla nove zagrebačke Opere!
