Jednom godišnje, jedne sasvim osobite večeri, na televiziji bi izašlo sivo sunce. Bijele zrake između slova E-u-r-o-v-i-s-i-o-n zatvarale su krug u kojemu je pisalo JRT i čula bi se razdragana melodija truba i rogova i čvrst ritam timpana: tam-ta-ta-ta-ta-ta-taaa-ta-ta... “Evo ga, počinje”, viknuli bi tada materi put kuhinje ili otrčali u garažu po oca. Mnogi su te večeri dočekivali goste ili odlazili u najmilijih s još toplom orahnjačom ispod čiste kuhinjske krpe. Rodbina i klape prijatelja često su se okupljali za ove priredbe, kao da je Nova godina. Za Pjesmu Eurovizije iz bifea u regalu vadio se maraskino u opletenim bocama i vinjak Cezar s
 Gdjegod sam se zatekao te večeri, uvijek bi u društvu vio jedan geopolitički autoritet koji nam je znao rastumačiti glasovanje nacionalnih žirija |
Gori vatra
Vjerojatno prva pjesma koju sam ikada upamtio bila je jedne od tih svečanih subotnjih večeri. Našu socijalističku domovinu u Luksemburgu je 1973. predstavljao mladi sarajevski pjevač Zdravko Čolić. Nije se, istina, proslavio, petnaesto mjesto bilo je prilično bijedno, ali je mene sasvim očarao frajerskim zabacivanjem kose s čela. Danima kasnije pjevušio sam “gori vatra, puna plama”, obijesno trzajući glavom, ali sa svojom kratkom logoraškom frizurom, kako su u to vrijeme šišali mušku djecu, zacijelo nisam bio pretjerano zavodljiv.
Tada, s tri godine, nisam shvaćao što se zapravo događa na ekranu. Pjesma Eurovizije bila je tek zabavna emisija i prošlo je dugo prije nego što sam otkrio bremenitost političkih značenja ovoga događaja. Kada mi se ovo napokon rasvijetlilo, glazbeno natjecanje došlo je nevažno. Više gotovo nisam ni slušao pjesme, vrhunac večeri postalo je glasanje nacionalnih žirija i odgonetavanje skrivenih poruka, interesa, savezništva i neprijateljstava među zemljama.
Rat iza srebrnih minica
Srećom, gdjegod sam se zatekao, uvijek je u društvu bio jedan geopolitički autoritet koji nam je znao, do detalja, sve učeno rastumačiti. Belgijski bi žiri, recimo, dao deset bodova francuskoj pjevačici, a kuhinjski bi se intelektualac otraga u kutu, naslonjen na frižider, nadmoćno osmjehnuo. Malta bi dala pet bodova Norveškoj, a on bi prezirno frknuo kako je to prozirno. “Eh, moga san i mislit” rekao bi kad bi Njemačka visoko ocijenila Španjolsku. “E, da!” uzviknuo bi samouvjereno ako je Monako zaobišao Italiju. “Židovi! Ne boj se, neće oni propast”, zaključio bi taj veselo kad bi Izrael dao dvanaest bodova bilo kome.
Pjesma Eurovizije, ako ste je znali gledati, bila je izvanredna prilika za shvaćanje djelovanja tajanstvenih sila na međunarodnoj sceni, nevjerojatnih zavjera, mržnja i naklonosti među narodima. Na obasjanoj pozornici cupkale su pjevačice u srebrnim minicama, a otraga, u mraku, iza scenografije, zamišljali smo politički rat, borbe za pustinjske visoravni na Bliskom istoku, za naftu, prirodni plin, čelik, ugljen, boksit, strateško nuklearno oružje, izlaze na otvoreno more...
Tužni zbog Vajte
“Sve je to politika”, uzdahnuli bi razočarano uvijek kada bi naš predstavnik propao, jer je bilo potpuno bjelodano da na Euroviziji pjevači iz zemalja s atomskom bombom imaju daleko veće šanse od nesretnika što dolaze iz zemalja koje atomsku bombu nemaju. Unatoč
| Zadarska Riva pobijedila je 1989., pred raspad Jugoslavije. Taj slučaj mi najumniji geopolitički stručnjaci nisu dosad uvjerljivo znali objasniti |
Najgore nam je možda bilo 1981. u Dublinu, kad je Seid Memić Vajta u bijelom odijelu pjevao: “Nikad te nitko neće voljet ko ja”, a prateći mu vokali mazno odgovarali: “Naj, naj, na, na, na, na, na, na”. Kamen bi sivi proplakao slušajući ih, a naposljetku smo bili jedva petnaesti.
“Drugačije bi ovo završilo da je Tito živ”, gorko je uzdahnuo mnogi od nas te tužne večeri.
Godine su prolazile, a Jugoslavija je odlazila na ovo natjecanje sa sve užasnijim pjesmama. Vlado Kalember i Izolda Barudžija za svoj su glazbeni zločin 1984. u Luksemburgu trebali biti ošišani do glave i strijeljani bez suđenja. Doris Dragović dvije godine kasnije u Bergenu morala je biti obješena, Novi fosili u Bruxellesu barem sterilizirani. Za pjesmu “Mangup” Srebrna krila i Emmu u Keniji bi vjerojatno zakopali u mravinjak. Zadarska grupa Riva zaslužila je sve nabrojano, ali su, eto, pobijedili. Taj slučaj iz 1989. ostao je zagonetka koju ni najumniji geopolitički stručnjaci dosad nisu uvjerljivo objasnili.
Drago mi je da smo uzvratili 12 bodova
Štogod bilo, Jugoslavija se raspala kratko nakon što je jedini put pobijedila na Pjesmi Eurovizije. Jednakim postupkom razgradnje država na Starom kontinentu se zavijorilo još dvadesetak zastava, međunarodne prilike nikad nisu bile složenije. Eurosong je sve teže razumjeti, Henry Kissinger ne bi shvatio tko je tu s kim i protiv koga. Ipak, naziru se obrisi nekih savezništva, tu su susjedi na koje u nevolji uvijek možemo računati. Neće nam možda pomoći da pobijedimo, ali učinit će barem to da ne potonemo, kao što je u subotu navečer učinila Bosna i Hercegovina, kada nas je slijepom nekritičnošću nagradila s dvanaest bodova i našu idiotsku pjesmu spasila od zasluženog sramoćenja.
“Vidiš ti glupih Bosanaca”, pomislio sam raznježeno i idućih dvadesetak minuta, sve do javljanja iz Zagreba, strepio da ćemo mi možda ispasti pederi i nećemo vratiti uslugu. Da su tu večer na Eurosongu u Moskvi Beatlesi otpjevali “Yesterday”, ja im ne bih dao dvanaest bodova. Samo je jedno dolazilo u obzir: “Twelve points - Bosnia and Herzegovina!”.
Molitve su mi naposljetku uslišane, stvar je završila onako kako sam želio. U suprotnom bih se vrlo zabrinuo za geopolitički položaj naše zemlje.
Ante Tomić
