Polaganjem svečane predsjedničke prisege Ive Josipovića 18. veljače započet će proces temeljitih promjena u odnosima snaga na domaćoj političkoj sceni. Dolazak Ive Josipovića i simobolički će označiti definitivnu smjenu generacija na čelu države i najvećih političkih stranaka. Iz politike je još prije otišao Ivica Račan, karizmatski vođa SDP-a, a sada i Stjepan Mesić, političar koji je obnašao sve najviše državničke dužnosti u samostalnoj Hrvatskoj. Riječ je o dvojici političara koja su dala snažan osobni pečat hrvatskoj politici u posljednjih dvadeset godina. Također, najviše političke dužnosti napustio je predsjednik HDZ-a i Vlade Ivo Sanader, koji je diktirao političkim procesima gotovo cijelo jedno desetljeće. Njihova mjesta zauzeli su političari srednje generacije, Ivo Josipović, Jadranka Kosor i Zoran Milanović, koji su tek na putu izgradnje vlastitog političkog identiteta i autoriteta. Stoga će sljedeće razdoblje obilježiti žestoka bitka za prevlast nove generacije hrvatskih političara. Uz prirodno nadmetanje vođa dvaju najvećih političkih partija, Jadranku Kosor i Zorana Milanovića čeka, htjeli to oni ili ne, bitka za dokazivanje i kroz nadmetanje s novoizabranim predsjednikom države Ivom Josipovićem.
Proces preslagivanja
Nema, naime, nikakve sumnje da će Josipović kao predsjednik države bitno utjecati na proces preslagivanja na političkoj sceni. Sa sigurnošću se, naime, može predvidjeti da će Josipović kao znanstvenik u Ured predsjednika unijeti analitičnost, sistematičnost, a prije svega golemu radnu energiju i marljivost.
Uz to, Josipović će oko sebe okupiti respektabilan tim stručnjaka koji će mu pomoći u formuliranju strateških političkih ciljeva i zadaća. Takav predsjednik države postat će ozbiljna politička konkurencija premijerki Jadranki Kosor. Za razliku od Mesića, koji se najviše volio baviti kadroviranjem, posve je izvjesno da će Josipović do maksimuma iskoristiti svoje ustavne ovlasti u vanjskoj politici, obavještajnoj zajednici te u domeni obrane.
Dok je Mesić nerijetko djelovao po instinktu, neobavezno, kao “one man band”, Josipović će nastupati puno ambicioznije i studioznije. Bit će odmjereniji i suzdržaniji, ali i puno čvršći i uporniji negoli to javnost može pretpostaviti. Znajući za njegov dosadašnji način rada i rješavanja problema, može se s priličnom sigurnošću predvidjeti da će Josipović okupiti oko sebe ljude sličnog političkog svjetonazora, stručnih, znanstvenih i radnih potencijala.
Što će, dakako, postati ozbiljan problem za premijerku Jadranku Kosor. Josipović će se ponajprije, za razliku od Mesića koji nije baš imao konzistentnu koncepciju vanjske politike, usredotočiti na unapređenje odnosa s EU, susjedima i SAD-om.
Inicijativa u vanjskoj politici
Nema nikakve sumnje da će Josipović na planu vanjske politike vrlo brzo preuzeti inicijativu. Što je, dakako, vrlo značajno jer je nakon odlaska Sanadera došlo do stanovite stagnacije u vanjskopolitičkim aktivnostima Hrvatske.
Slično će biti i sa suradnjom s NATO-om pa se može očekivati da će Josipović vrlo brzo sa svojim timom zauzeti politički prostor koji su do sada pokrivali predsjednica Vlade i ministri. A upravo u resorima za koje je po Ustavu nadležan Josipović Vlada je kadrovski vrlo tanka. Ministar obrane Branko Vukelić već je dulje vrijeme posve politički marginaliziran. Djelomice zbog bolesti, ponešto zbog njegove nekomunikativnosti, a najviše zbog osobne upletenosti u cijeli niz afera zbog kojih je u velikoj mjeri izgubio političku vjerodostojnost. S takvom političkom prtljagom Branko Vukelić ne može na ozbiljan način voditi Ministarstvo obrane. Premda iz drugih razloga, i ministar vanjskih poslova Gordan Jandroković susreće se s problemom političke vjerodostojnosti kao i ministar Vukelić.
Jandroković je zasigurno najneprimjetniji član Vlade, premda su svi njegovi prethodnici u ministarskoj fotelji, zahvaljujući atraktivnosti poslova koje su obavljali i činjenici da se nisu trebali upletati u domaće političke probleme, uvijek bili iznimno javno eksponirani i utjecajni. Za Jandrokovića malotko zna što i kako radi. Nedavno je u Zagrebu bio ministar vanjskih poslova Turske, a da javnost uopće nije saznala je li se Jandroković uopće susreo s njim.
Od Jandrokovića, kao ni od Vukelića, nikada se nije čula neka ozbiljnija analiza, nikada nije imao neki programatski nastup, nikada u javnosti nije izašao s nekom razrađenom strategijom rada svog ministarstva. S novim predsjednikom države to neće biti slučaj.
Zbog toga neće trebati dugo čekati da u taj zrakoprazni prostor uleti Ivo Josipović sa svojim timom. To više što će premijerka Kosor još dugo biti potpuno zaokupljena unutarnjepolitičkim i gospodarskim temama te se neće moći koncentrirano baviti vanjskopolitičkim pitanjima, kao ni problemima obrane i odnosa s NATO-om. Sve to moglo bi predstavljati ozbiljan problem za premijerku Jadranku Kosor i njenu Vladu.
Podrška Bajiću
Premijerki Kosor ne preostaje puno vremena da preduhitri situaciju u kojoj će u pitanjima vanjske politike dominirati novi predsjednik, a na unutarnjepolitičkom planu SDP. Moći će preuzeti inicijativu jedino ako napravi ozbiljnu i temeljitu rekonstrukciju Vlade.
Ne samo zbog toga što se javnost zaželjela novih lica bez političkih repova nego i stoga što mora okupiti oko sebe tim stručnjaka koji neće biti dvojbene političke vjerodostojnosti, a koji će znati ponuditi rješenja i umjeti ih realizirati. Riječju, mora imati oko sebe ljude koji će se moći nositi s teškim problemima, ali i s konkurencijom na Iblerovu trgu i Pantovčaku. Jedino će tako Jadranka Kosor moći učvrstiti poziciju prvog operativca u državi te osigurati HDZ-u ravnopravno mjesto u utrci za vlast s SDP-om.
Ivo Josipović je već i prije formalnog preuzimanja funkcije pokazao da namjerava biti vrlo aktivan i važan čimbenik u političkom životu države. Nakon pobjede nastavio je obilaziti državu i redovito razgovarati s brojnim sugovornicima.
Uz to Josipović nije podržao zahtjeve za smjenom glavnog državnog odvjetnika, nego je poželio da Bajić iz kritika izvuče pouke u budućem radu. Time je neizravno podržao njegov reizbor, ali i nastupio suprotno stajalištima SDP-a. Time je Josipović pokazao da neće djelovati sa stranačkih pozicija, da nije spreman poduprijeti svaki potez SDP-a premda je ta stranka financirala njegovu izbornu kampanju.
Činjenica da još aktualni predsjednik Mesić i budući predsjednik Josipović nisu podržali zahtjev SDP-a za smjenom glavnog državnog odvjetnika potvrđuje da će Pantovčak i dalje ostati važan i neovisan faktor stabilnosti države.
