Malom mjestu ne treba kino jer ne bilo isplativo. Tako kažu. Sjećam se kako smo kao djeca jednom godišnje pješačili po zagorskim bregima do mjesta udaljenog dosta kilometara, nadajući se da će naići svećenik iz susjedne župe s autom i odbaciti nas do kina (a to se događalo rijetko). Nakon što smo konačno stigli, kupili karte i sjeli u “dvoranu”, veselili smo se da ćemo pogledati barem polovicu filma jer kino je za one malo starije bilo tek mjesto obračuna s “protivničkim klanom”. Čim su počele tučnjave, palilo se svjetlo, gasila projekcija i mi mali smo odlazili doma. Danas većina nas živi u Zagrebu i redovito odlazimo u kino unatoč internetu.
Spremni za filmove
Mala mjesta i mali gradovi također trebaju kina, složio se Leon Lučev, idejni začetnik putujuće premijere po gradovima bez kinodvorana, prije projekcije filma “Na putu” u zagorskoj Krapini. Da ne bilo zabune, u Krapini postoji dvorana koja je nekada bila kinodvorana, a danas je preuređena te spremna za filmove. Samo im nedostaje distributera.
- Vjerujem da ćemo neka mjesta potaknuti na otvaranje kina, evo pouzdano znam da će za najkasnije dvije godine biti otvoreno kino u Karlovcu - rekao je Lučev, a onda smo mu “prokopali” po sjećanju pa se prvi put nakon dugo godina prisjetio svojeg prvog kinoiskustva.
- Mama me vodila u Kino Tesla da pogledamo njezin najdraži film ‘Moje pjesme, moji snovi’. Kako nismo uspjeli dobiti ulaznice, uvela me u kino na stražnja vrata i dovela gore u prostoriju otkuda se puštaju filmovi. Odgledao sam ga kroz onaj mali prozorčić - rekao je Lučev.
Oduševljenje dvoranom
Rijetko koji glumci mogu se pohvaliti činjenicom da su premijeru održali ne jednom, nego više puta. Njegova filmska partnerica Zrinka Cvitešić priznaje da je putujuća premijera naporna, no što si dragocjenije jedan glumac može poželjeti od direktnog kontakta s publikom? Jer od njih oni žive.
Da je projekcija filma “Na putu” bila događaj mjeseca u Krapini, najbolje su otkrile krapinske dame. Možda su od dvorane udaljene samo nekoliko minuta hoda, no za odlazak u kino vrijedilo se našminkati, srediti frizure i lijepo odjenuti. Mnogi se ni ne sjećaju kada su zadnji put bili u kinu. Nena Malogorski zadnji je film u kinu pogledala u ovoj dvorani prije čak 30 godina.
- Jedva da se mogu i sjetiti kada je to bilo. Iako je dvorana obnovljena prije dvije godine, ovdje se uopće ne održavaju kinoprojekcije. Jednako me sada veseli i činjenica da sam u kinu i film koji ću gledati - rekla nam je prije projekcije Malogorski.
Neki nikada nisu ni bili u ovoj dvorani, čak i u onoj prijašnjoj, prastaroj dvorani kakva je bila u vrijeme dok su se u Krapini još prikazivale filmske projekcije. Mlado društvo - Zoran Gumbas, Antonija Kroutel, Jasmina Drešaj i Krešimir Božić - koje u nedostatku kina u rodnoj Krapini odlazi u zagrebačka, kažu, otprilike jednom u deset dana, s oduševljenjem je prvi put kročilo u obnovljenu krapinsku dvoranu.
- Sve je isto, samo su sjedala nova - rekao je jedan.
- Priča se da je dvorana bila katastrofa. Tu su se filmovi prikazivali kada sam ja bio mali - ustvrdio je drugi, a svi zajedno pokušali su se sjetiti kada su vrata stare dvorane bila konačno zaključana.
Dvorane mogu oživjeti
Tu je dilemu nešto kasnije razriješila žena koja je potiho zapjevala tijekom projekcije filma na divnu muslimansku pjesmu koju vehabija pjeva u jednoj sceni. Upitala sam šaptom zna li i naziv pjesme kada već zna sve riječi. Svoje čuđenje što netko u Zagorju tečno pjeva takvu pjesmu sam zatajila. “Ne znam”, odgovorila je pa retorički upitala pjevaju li tu pjesmu Arabeske (zagrebački muslimaski ženski zbor). Nakon filma, koji ju je, kako kaže, očekivano oduševio jer “ekipa koju čine Cvitešić, Lučev, Žbanić i drugi ne može napraviti nešto loše”, otkrila je da je upravo ona prije šest godina donijela tužnu odluku o zatvaranju krapinskoga kina. Njezino je ime Vesna Gregurević i tada je bila ravnateljica Pučkog otvorenog učilišta.
- Dvorana je bila u groznom stanju, tehnički su uvjeti bili nikakvi. Bio je i loš razglas, unutra hladno... Jednostavno smo bili prisiljeni, tada nije bilo novca za uređenje dvorane jer smo u isto vrijeme u Krapini ulagali u nekoliko nužnih projekata. Šteta, jer kino nije samo gledanje filma, to je društveni događaj - rekla je Gregurević te primijetila da uz dobar marketinški potez poput ovoga, svaka kinodvorana može ponovno oživjeti i postati isplativa.
Njezin je nećak, Tomislav Vincek, inače student psihologije, potvrdio upravo to. Kada bi bilo kina, bilo bi i posjetitelja.
- Redovito odlazim s ekipom u kina u Zagreb, osobito na razne filmske festivale - rekao je Vincek i pohvalio film.
- Film je super! Priča stoji i kao neka ljubavna priča i kao priča o muslimanskom društvu. Tečan je, gledljiv i pun emocija. Također, ima zgodnih redateljskih elemenata.
