|
Poučak
Nogometnu tugu bolje je utapati u kulturi nego u pivu Tako je bilo sve dok proljetos nisam tamo otputovao s jednom hrvatskom ekipom - ne nogometnom, nego kazališnom. Grad me na prvi pogled osvojio šarmantnim načinom na koji se nosi s vlastitom perifernošću, mirnim i opuštenim ritmom života te bogatom kulturom kakvom se, nažalost, ne može podičiti ni jedno naše provincijsko središte kakvo je na karti Francuske Saint-Étienne.
Kada im je propala industrija, država je osobito mnogo uložila baš u kulturne institucije. Tako su, među ostalim, dobili i kazalište La Comédie de Saint-Étienne i impresivnu zgradu Muzeja suvremene umjetnosti.
Nakon što su francuski glumci u Zagrebu odigrali predstavu "Polet" (na francuskom "L`envolče") Gillesa Granouilleta, u zanimljivom francusko-belgijsko-hrvatskom koprodukcijskom eksperimentu glumci našeg ZKM-a isti su komad otišli odigrati u Saint-Étienne. Scenografija je bila ista, a i redatelj Jean-Claude Berutti, inače direktor La Comédie de Saint-Étienne.
Njegovi glumci ovo ne bi trebali čitati ni čuti, ali Berutti mi je nakon dvije večeri u Saint-Étienneu rekao kako zavidi Zagrebu i Hrvatskoj na tako sjajnoj glumačkoj ekipi kakvu ima ZKM i kakva se rijetko nalazi u Europi, u kojoj on ima itekako bogato redateljsko iskustvo.
Racionalizacija novca za kulturu u Francuskoj ostavila je samo znamenitom pariškom kazalištu La Comédie-Française stalnu glumačku postavu, a svi ostali moraju se snalaziti tako da glumce angažiraju od predstave do predstave. To onemogućava stvaranje kolektivnog duha, profila i karaktera glumačke trupe pa je stoga Berutti, kazao mi je, daleko više uživao u radu s hrvatskim glumcima i njihovoj predstavi.
Ja mogu samo posvjedočiti da su Sreten Mokrović, Ksenija Marinković, Urša Raukar, Jadranka Đokić, Barbara Prpić-Biffel, Jasmin Telalović, Petar Leventić, Marica Vidušić, Frano Mašković, Maro Martinović, Kristijan Ugrina i Doris Šarić-Kukuljica u predstavi koju sam gledao doista briljirali i oduševili francusku publiku i samog autora komada Granouilleta.
To što je on, moj vršnjak, kao klinac bio na stadionu u Saint-Étienneu na toj nesretnoj utakmici, ostala je samo zgodna fusnota u ugodnom razgovoru.
A kada me sljedeći dan u središnjim dvoranama tamošnjeg nadaleko poznatog Muzeja suvremene umjetnosti još dočekala i postava fascinantnih konceptualnih instalasticija Brace Dimitrijevića, svaka ionako djetinjasta negativna emocija vezana uz grad Saint-Étienne zauvijek je bila izbrisana, a nogometno-navijačka trauma iz djetinjstva izliječena.
Da se razumijemo, nije mi namjera pretvarati se da sam iznad kolektivnih nacionalno-nogometnih histerija. Iako smo tamo otišli zbog Chopina, preksinoć je u Varšavi prva briga jednom uglednom zagrebačkom pijanistu i meni bila pronaći mjesto gdje ćemo gledati prijenos s Wembleyja.
Tako smo se našli u jednom baru punom Engleza kraj kojih smo se neprimjetno ščućurili ispred jednog od dva ekrana. Grupa Škota je pred trećim navijala za svoje protiv Nizozemske, a pred četvrtim i petim je začudo bila poveća grupa Slovenaca koji su pred domaćima bez straha čak i zapjevali dok su njihovi nogometaši sa 3:0 tukli Poljsku.
Za nekog sretniji, za nekog tužniji, ali bio je to na kraju jedan dobar i poučan međunarodni tulum s kojeg smo na kraju svi otišli s neokrnjenim nacionalnim samosvijestima i ponosima koje je ionako ludost temeljiti na skliskoj travi nogometnih stadiona.
Uostalom, nogometnu je tugu bolje utapati u kulturi, nego u pivu. Poljaci i dalje imaju svog Chopina, a mi Hrvati, recimo, Milku Trninu kojoj je cijeli London skupa s Puccinijem još prije više od sto godina klicao na premijeri "Tosce".
Branimir Pofuk |
