Prije osamnaest mjeseci, kada su Marija Ivandu u nekrologu na stranicama kulture zagrebačkog Vjesnika opisali kao “našeg najvećeg kazališnog čovjeka”, još uvijek je bilo nekih koji su se pitali je li ta fraza mišljena u tonu nesumnjiva zanosa ili je trebala značiti da je bio vrlo dobar u mnoštvu stvari - pisanju, glumi, kazališnoj i filmskoj režiji - i u svima postao gotovo najbolji? Je li se uzdigao u tu kategoriju “najvećeg” samo time što je nadživio jednog ili dvojicu svojih suvremenika, posebice Tomislava Buljana? Ili je doista bio jedan od “velikana”? Većina, međutim, nije bila sklona takvim dvoličnostima. Shvaćali smo ih provincijalnima, kao odjek loših vremena kada je nama Hrvatima nedostajalo vjere u vlastite talente.

Izgleda da su sada i zadnji preostali dvoličnici utihnuli, i danas, kada je Marijev brončani kip otkriven u gradskoj šumi blizu Dubravkina puta, ništa osim dobrih stvari ne čuje se o tom čovjeku, i o njegovim filmovima i dramama što su prikazani u tjednu obilježavanja njegova životnog djela. Proljeće za Marija Ivandu! - drveće iznad njegove brončane glave u punom je cvatu, a prodajni štandovi kod zagrebačkog Željezničkog kolodvora crvene se jagodama. Hoće li sudac Vrijeme potvrditi njegovo mjesto? Tko zna, i zašto bi nas bilo briga? Za nas koji sada živimo u novoj, oslobođenoj, samouvjerenoj Hrvatskoj stvar je riješena. Mario je “upravo naš vlastiti Bergman”. On je “među besmrtnicima”!

To je, u svakom slučaju, ono što je ministar kulture rekao Marijevoj udovici nakon što je otkrila kip i kratko, s osjećajem i poštovanjem, govorila o čovjeku i književniku kako ga se ona sjećala u zadnjem desetljeću njegova života.

“Besmrtnici”, ponovila je, možda pomalo zabavljena tom ekstravagancijom, ali nikako ne nezadovoljna. “Hvala vam, ministre. Nadam se da je tako.”

Mora da je prošlo najmanje dvadeset godina otkako je Tomislav Buljan napisao svoj poznati članak “Čovjek prošloga doba”, za koji je Mario bio siguran da je zamišljen da okonča njegovu karijeru kao pisca i potpuno uništi njegovu moć u kazalištu. I budući da je udario žestoko, čak i s određenom đavolskom i nepobitnom točnošću, zamalo je uspio. Mario nije odgovorio. Znao je da bi samoobrana samo privukla još pozornosti na članak i da je najbolje ponašati se kao da ga nije osjetio, da ne mari za njega, ravnodušan, neprodoran.

Tomislav je tada imao dvadeset i osam godina, dok je Mario već bio u četrdesetima - razlika nije velika, ali je dovoljna da bi Tomislav osjetio kako su on i njegova dva ili tri najbliža suradnika bili “novi val” koji dolazi pomesti ono što je već bilo u kazalištu “staromodno”. Tomislav je bio visok, dobro građen, bajronovski zgodan i šarmantan. Svi su ga voljeli i pričali o njemu. Bio je “u modi” i nije mogao pogriješiti. Vidjeli biste ga na predstavljanju knjiga i otvaranjima izložbi, i u BP-u, jazz klubu koji je postao mjesto okupljanja zagrebačke intelektualne zajednice. Bio je opušten, nasmiješen, duhovit, upućen. Ako se Tomislavu činilo da je netko - bilo u onom što je napisao za kazalište, ili u onome što je tamo napravio kao redatelj - (kao što je smrtonosni članak rekao) “prouzročio smetnju na brzom traku”, onda si to morao čuti. Na kraju se možda i ne biste složili, ali ste mogli biti sigurni da bi Tomislav postupio bez zlobe, u interesu onog što je vidio kao napredak i veće dobro. Bio je uistinu “dobar momak”. To što je bio sposoban, ne iz zlobe, nego iz određene kritičke nemilosrdnosti postati okrutan, sve je iznenadilo. Bilo je dahtanja, a zatim pohvala na hrabrosti govorenja istine kako ju je on vidio.

Ali tako se nije činilo Mariju Ivandi. Držao je da ga mlađi muškarac pokušava uništiti. Njegovo je samopouzdanje bilo uzdrmano. Bio je duboko povrijeđen i bijesan. Zamišljao je sresti Tomislava na zabavi i bez upozorenja ga udariti posred usta, ili mu otići na vrata i to učiniti. Zatim su tu bili snovi u kojima se činilo da ga premlaćuje na smrt u mračnoj uličici blizu zagrebačkog dramskog kazališta Gavella, gdje su njihove dvije drame bile izvedene jedna za drugom, i gdje je njegov suparnik osvojio izvrsne kritike za djelo koje se Mariju činilo plitko i beznačajno.

Mi smo mala zemlja s uskom intelektualnom zajednicom. Ako stvari idu protiv vas, kao što su išle za Marija Ivandu, možete biti ostavljeni, kao kokoš u ograđenom dvorištu protiv koje su se okrenule sve ostale kokoši, krvave kože i iščupanog perja. Stvar je pogoršalo što se to dogodilo točno u vrijeme kada je Mario prolazio kroz raskid svoga drugog braka. Bio je osjetljiv, nesiguran, trebalo mu je sigurno utočište i potpora voljene supruge. Prije nego što se pojavio članak, kazališni ljudi, oni “upućeni”, bili su podijeljeni, neki na Marijevoj, drugi na Katarininoj strani. Nakon članka ravnoteža se okrenula protiv Marija. Kao da više nije imao zaštitu, ili opravdanje, svog talenta. Bio je samo još jedan nevjerni suprug (“redatelj koji dijeli uloge preko kreveta”, bio je uobičajeni trač), i Katarina ga je s pravom otpravila. Ona je zadržala kuću i njihovo dvoje djece i promijenila brave. Bio je na ulici, nemajući kamo, osim u dom prijatelja, k paru čija je dobrodošlica bila iskrena, ali puna neugodnosti, pogođena trenutačnom klimom. A s okončanjem braka Mario je izgubio i financijsku sigurnost supruge koja je bila srednje rangirana državna službenica i čiji su mu prihodi davali slobodu za preuzimanje rizika u kazalištu. Trebala mu je sigurnost u njegovu profesionalnom životu, a sada je osjetio da je nema.

Mario je već odavno odustao od crkve, ali u to je vrijeme znao ići u bočnu kapelicu katedrale u neobične sate zapaliti svijeću, koju je uvijek bio obazriv platiti, u slučaju da čarolija ne djeluje, i koju bi dodao šumi svjetala u podnožju slike Djevice. Tu bi na koljenima, i s čelom na dlanovima, molio za smrt svoga neprijatelja. “Sveta Majko, ako možeš učiniti Tomislavov kraj dugim i bolnim, utoliko bolje. No ako nisam zaslužio ovaj bonus, ako mora biti iznenadan, od srčanog udara, prometne nesreće, u najmanju Te ruku preklinjem, daj mi njegovu smrt. I molim Te, prije njegova posljednjeg trenutka, neka zna da ja, suparnik kojeg je pokušao uništiti, živim i dalje pišem. Pusti ga neka ide u raj ako je tamo zaradio mjesto, ali neka najprije i izvan svake sumnje zna za svoj zemaljski neuspjeh.”

Marija je tješilo obraćanje istoj onoj slici Djevice koju je kao dijete gledao sa strahopoštovanjem i sa štovanjem koje je u njegovim tinejdžerskim godinama graničilo s požudom. Sada je bio oslobođen duboke vjere, i osjećao se kadrim moliti, ne brinući se da bi takvi zahtjevi mogli biti bogohulni. Ostavio bi Njoj da odluči o tehničkim aspektima njegove molbe. Po načinu na koji su Njezine oči gledale dolje na njega mogao je reći da ga sluša, i osjetio je da bi se mogao čak i šaliti s njom, kao sa starim prijateljem. “Ti to možeš učiniti, Marijo, ljubavi. Znam da možeš. Molim Te - samo ovaj put, za svog vjernog obožavatelja Marija? Daj kopiletu što zaslužuje, i pobrini se da bude bolno”. Njegov se profesionalni život nastavio, ali se mnoge mjesece, godinu, dvije, osjećao klimavo na nogama, nesigurno i ugroženo. Napokon, ono oko čega bismo se svi na današnjem otkrivanju složili bila je upornost i hrabrost kojim je povratio mjesto u zagrebačkom kazališnom svijetu, no mjesto koje ni dalje nije bilo sigurno. Kritike njegova rada bile su tipa “u jednu ruku, ali u drugu”, a kada se susreo i razgovarao s ljudima, čak i dobrim prijateljima, između njih bi često lebdjelo nešto neizgovoreno - neki oblak, zadrška, neka nejasna aura neugode.