ZAGREB - Prije pet godina Tamara Obrovac dohvatila je nominaciju za prestižnu BBC-jevu nagradu World Music u kategoriji najbolji europski izvođač. Na domaćem terenu to je pokrenulo lavinu neumjerenih pohvala i euforičnih komentara iz kojih je naivan čitatelj mogao zaključiti kako je istarska etno-jazz primadona najedanput ispunila sve uvjete za prelazak na svjetske pozornice.

Favoritkinja HTV-a

Međutim, u posljednjem krugu je najviše glasova BBC-jeva žirija skupio izvrsni katalonski sastav Ojos de Brujo, a Tamara je bez potpore jakog izdavača (Cantus) brzo potrošila osvojeni publicitet pa je jedini opipljiv trag bjelosvjetske avanture ostao zapisan na Putumayovoj kompilaciji “Women Of The World”.

Tamara Obrovac & Transhistria Electric - „Neću više jazz kantati“ (Aquarius) ocjena:4

Kratkotrajno pojavljivanje među world music zvijezdama ipak je presudno utjecalo na nastavak njezine karijere jer je iz te epizode izašla kao ultimativna favoritkinja HTV-a i par godina dobivala poveliku minutažu u udarnim večernjim terminima, o čemu su mnogi renomirani hrvatski jazz glazbenici mogli samo sanjati. Tamarina prednost pred ovdašnjom jazz scenom dodatno se povećala kad je iz soundtracka za film “Što je muškarac bez brkova” izvukla radijski hit “Daleko je” koji je signalizirao da njena glazba počinje zanimati znatno širi auditorij od pasioniranih poklonika istarskog zvučnog kolorita.

No, za rasplet ovog nesvakidašnjeg slučaja ipak je trebalo pričekati sljedeći studijski album “Neću više jazz kantati”. Ako vas njegov neobičan naslov odvuče u potragu za radikalnom promjenom glazbenog izričaja, brzo ćete ustanoviti da Tamara Obrovac ne namjerava napustiti jazz teritorij i da stihovi “neću više jazz kantati, po fureštu kušeljati, samo po domaću ću dobiti plaću” predstavljaju ironičan osvrt na propuštenu priliku iz 2004. godine.

Rambo Amadeus

Najvažniji pomak ostvaren novim albumom proizlazi iz bitno drugačijeg postavljanja sedmočlanog hrvatsko-slovenskog instrumentalnog ansambla Transhistria Electric koji je uz produkcijsku asistenciju Zvonimira Duspera-Dusa ostvario Tamarinu viziju da se treba “takat u letriku”. Nekoliko izvanrednih novih autorskih pjesama, hitoidna naslovna tema, maštovita obrada istarske narodne “Predi šći moja” i proširena osmominutna verzija starog favorita “Črno zlo” dobile su pravi funky groove, u koji su se sjajno uklopili prekaljeni jazz virtuozi kakvi su bubnjar Kruno Levačić, slovenski gitarist Uroš Rakovec ili pak lovranski Amerikanac, klavijaturist Joe Kaplowitz.

Još veći domet mogla bi imati Tamarina suradnja s pritajenim jazz fanatikom Rambom Amadeusom u pjesmi “Turbo Funk” koja zvuči kao duhovita parodija turbo-folka i pripadajućeg narodnjačkog trasha, ali se lako može pretvoriti u ogledni primjer efikasnog suprotstavljanja toj regionalnoj pošasti.

“Neću više jazz kantati” je najintrigantniji i najkompleksniji album u diskografiji Tamare Obrovac i ukoliko njen izdavač u kratkom roku uspije pripremiti teren za novi izlazak na međunarodnu scenu, konačni rezultat mogao bi biti mnogo impresivniji od one medijski prenapuhane nominacije za BBC World Music Award.

Ilko Čulić