Picasso je rekao: u kulturi jedan plus jedan nikada nisu dva. Kultura je nešto u čemu se rađamo i u čemu odrastamo. Kultura je prirodna potreba svakog čovjeka, ona ljudskom biću daje dostojanstvo i oplemenjuje ga, potiče misao i čini nas osjetljivima za druge.
Sve ovo izrekao je prije tjedan dana gospodin Waldemar Dabrowski tijekom susreta s malom hrvatskom novinarsko-pijanističkom delegacijom u Varšavi. Taj visok i snažan pedesetogodišnjak po svojem je obrazovanju elektroničar. Ali, još kao student u Varšavi se počeo baviti mrežama duhovnog naboja organizirajući kultna okupljališta poljske inteligencije i svjetskih velikana.
Divno je to što su sve garniture vlasti koje su se u Poljskom smjenjivale od pada komunizma do danas na različitim funkcijama i dužnostima angažirale Dabrowskog koji nikada nije pripadao niti jednoj političkoj stranci. Kada ga čovjek osobno upozna, kao što sam ja imao sreću i čast, ne može ni trenutka sumnjati u istinitost njegovih riječi.
Osobito kada kaže da kultura nije dekor, nego temelj društva i pokretač društvenih procesa, pa upravo zato on nikada nije ulazio u politiku da bi služio kao ukras bilo kojoj stranci, već zato da bi ta politika služila njemu u ostvarivanju kulturnih ciljeva.
A ti ciljevi, kada ih zacrtava Dabrowski, uvijek su veliki, dapače, ogromni i postavljeni barem nekoliko godina ili čitavo desetljeće unaprijed. Baš kako i priliči zemlji koja je i površinom, i brojnošću stanovnika, i poviješću, i kulturnom-baštinom velika kao što je Poljska.
Tako ste, primjerice, već prije godinu dana na CNN-u mogli vidjeti propagandne spotove koji su 2010. najavljivali kao godinu Chopina i čitavu Poljsku kao pozornicu velike proslave 200. godišnjice rođenja velikog skladatelja. Waldemar Dabrowski već je u svom mandatu ministra kulture od 2001. do 2005. zamislio i postavio organizacijske temelje Chopinovoj godini - u povijesti Poljske najvećoj akciji promoviranja te zemlje u svijetu. Dabrowski o tome vrlo jasno kaže: "Chopin ne treba nikakvu promociju, nego mi trebamo njega da bi svijet došao u Poljsku te gledao i upoznao nas i našu zemlju kroz Chopina i njegovu glazbu".
Čovjeku kao što je Dabrowski itekako odgovara i funkcija na koju se vratio nakon političkog mandata. Direktor je Poljske nacionalne opere. Dok smo za njim hodali po tom ogromnom kazalištu još jednom sam se uvjerio odakle ljudi poput njega crpe snagu za paralelni rad na nekoliko polja od jutra do mraka i odakle im dolaze vizije. Upravo iz te kulture i iz tog duhovnog naslijeđa kojem su toliko predani.
Dok oko sebe zrači silnu količinu zarazne energije i entuzijazma, Dabrowski takve silnice istodobno upija iz svog okruženja. I zato je suveren i superioran svakoj politici koju upreže u kulturu, umjesto obrnuto kako to redovito čine naši ministri i intendanti.
U jednoj raspravi o pripremama Poljske za Euro 2012. Dabrowski je rekao: "Ako ne uspijete završiti sve stadione, nogometne utakmice možete igrati i na mojoj pozornici". Mislio je pri tom na 2500 četvornih metara koji pozornicu Poljske nacionalne opere u Varšavi čine najvećom na svijetu. Kad ga čujete kako sam prepričava tu anegdotu, bude vam jasno kako taj veliki gospodin Dabrowski jako voli i nogomet, ali vrlo dobro razlikuje prioritete, kako za sebe, tako i za svoju zemlju.
Moglo bi se reći - lako Dabrowskom kad ima Chopina. Ali, o imanju ili nemanju Chopina ne ovisi jednostavna zdrava logika kulturnog planiranja i strategija. Kod nas, recimo, još uvijek ima nacionalnih kulturnih institucija koje natječaje za umjetničke i poslovne ravnatelje raspisuju tek onda kad aktualnima završi mandat.
Primjerice, Zagrebačka filharmonija. Obljetnica naših velikana redovito se sjetimo najviše godinu dana unaprijed, pa onda u posljednji trenutak reda radi odradimo proslavu i premjestimo neki stari spomenik.
Ako vam se čini kako gorljivo sudjelujem u poljsko-chopinovskom PR-u, potpuno ste u pravu. Ti ljudi i ta glazba silno nadahnjuju. S Poljskom i Chopinom u srcu još jasnije vidim sve naše mane, ali isto tako i mogućnosti koje nemaju veze ni s brojnošću ni s veličinom.
Jer, kao što je jednom rekao Picasso, a rado ponavlja Waldemar Dabrowski, u kulturi jedan plus jedan nikada nisu dva. Još samo da u to povjeruje i neki hrvatski ministar ili barem intendant.
Branimir Pofuk
