Namještaj od hrasta starog tisuće godina
Evo, iza mene ima ga još jedno dva metra, do obale je oko petnaest, na suhom oko pet. Sve zajedno deblo ima više od dvadeset metara - dovikivao nam je iz vode ronilac Vlado Stepić u sunčano jesensko poslijepodne na lijevoj obali Save. Tog utorka čovjek žaba, ili kako mu tepaju - savski tuljan, zaronio je samo za nas kako bi pregledao veliki trupac hrasta koji se nasukao nedaleko od industrijske zone na zagrebačkom Žitnjaku.
Čamac na Savi
Na obali su Vladu u gumenom čamcu čekali njegovi prijatelji Jurica Šostarić, koji mu pomaže u vodi, i mali od palube Josip Arambašić. On je pecajući na Savi ugledao taj veliki hrast koji izgleda kao veliki div koji je pao u vodu. Trup mu je na suhom, a noge u vodi.
Mali Arambašić odmah je nazvao tuljana Vladu koji je o tom pronalasku obavijestio Dražena Hađinu. Ekonomist Hađina sa svojim kompanjonom Davorom Ilićem od tih trupaca izrađuje namještaj.
U vrijeme kada se tvornice namještaja pod recesijskom pilom pretvaraju u piljevinu, dvojica prijatelja osnovala su tvrtku “Masivni namještaji”. Proizvode namještaj u stolarskoj obrtničkoj radionici obitelji Ilić, a ono što će ih ovog tjedna izdvojiti na Sajmu najmještaja Ambienta na Velesajmu je upravo hrast na kojem stojimo i razgovaramo.
- Ovaj ovdje je star sigurno više od 5000 godina. To je abonos ili fosilni hrast koji je odležao u vodi ili mulju i zbog kemijskih procesa trjeskovine iz drva i željeza iz vode dobije crnu boju. Kada se skine kora, izvana je tamnosmeđe do crne boje, a nakon obrade dolazi se do sivkastih tonova - objašnjava nam Hađina dok gledamo ronioca Vladu. Zajašio je drvo i zaronio ruke oko debla.
- Što se to pipa? - pitamo - Pogodili ste, ovo je doista faza opipavanja. Tražim pogodna mjesta za provući sajle za dizanje. Opipavanje je najbitnije kada tražimo u dubokom mulju, kao kada smo kod Bednje na Savi našli onaj najstariji trupac.
Neandertalski trupac
- Kod Bednje je Vlado napipao abonos koji smo izvadili i dali na ispitivanje u Institut ‘Ruđer Bošković’. Rezultat je i nas iznenadio. Poslali su nam certifikat koji potvrđuje da je riječ o drvu starom 6290 godina s odstupanjem od 75 godina - ponosno će Hađina.
Dakle, drvo je iz mlađeg kamenog doba, iz vremena kad su tek izumrli neandertalci i na ova područja došli prvi homosapiensi s Bliskog istoka, ratari koji su isprva živjeli u špiljama, a potom u naseljima polukuglastog oblika. Vjerojatno su i oni imali nekog svog Bandića...
Oči u oči sa somom
U razmišljanju nas prekida tuljan Vlado. Pitamo o Savi.
- Vidite i sami, prljava, na nekim mjestima nepodnošljivo smrdi. U rijeci ima svega, štednjaka, hladnjaka, guma, opasni su virovi koji nastaju zbog naplavina, rupa od iskopavanja šljunka - nabraja Vlado, koji ima tvrtku Mordulj koja na Krku obavlja vodeni prijevoz, ronilaštvo i usluge iznajmljivanja. Ronjenje u moru je, kaže, daleko lakše, a u rijekama ima i opasnosti.
- Ne biste vjerovali da susret sa somom može biti koban za ronioca. Veliki som ima golema usta i može vam odgristi masku, odalamiti vas repom. Gadni su, gadni... - priča Vlado razrogačenih očiju.
Uplašeni, okrećemo se stolarskom majstoru Davoru Iliću u čijoj radionici završava abonos nakon što prođe zahtjevan proces sušenja. Kakav miris ima drvo pod pilom?
- Miris je doista poseban. Kad ga režete, malo vuče na paljevinu, to je valjda zbog tog pougljeniziranog tanina. Podatan je za obradu u kojoj ostavljamo pukotine, godove i tragove od crvotočine jer to drvetu daje posebnost. Od ovog kojeg gledamo na kraju će ostati iskoristivo samo 20 posto drvne mase - objašnjava Davor.
- Nije nam namjera stati na abonosu, iako smo tek startali s njim. Planiramo otkupljivati stara, tisućljetna stabla maslina, zanimljiva nam je i tisovina. To je također staro drvo - dodaje Hađina, kojem se zapravo ostvario san o namještaju po mjeri čovjeka.
Pri uređenju stana tražio je rustikalni namještaj, ali ne neke restaurirane antikvitete koji nose patinu svojih vlasnika ili stilove vremena u kojem su vlasnici živjeli. Bacio se na internet i pronašao da se nešto slično radi u Irskoj, Njemačkoj i Engleskoj.
Oni, naravno, već imaju razvijen marketing, hvale abonos na sve načine jer taj hrast osim starosti ima i iznimnu čvrstoću. Ako nisu ovo izmislili, Nijemci citiraju američkog stručnjaka, stanovitog Charlesa Stema, koji mudro kazuje: “Fosilna hrastovina, zbog uvjeta u kojima je nastajala, predstavlja poveznicu s našom zapanjujuće bogatom poviješću i uči nas našoj prošlosti.” Izgleda kao da Charles preko satelita gleda Branimira Bilića.
No, začuđujuća je skromnost Engleza koji su od njega isprva radili spremnike za tintu, stalke za pera i šahovske komplete, a sada na otoku više nema te sirovine pa su osuđeni na uvoz. Vrlo čudan proces se događa i kod nas, gdje drva ima u izobilju, ali svaki zahtjevniji komad namještaja moramo uvesti.
Vesna Pusić se neki dan začudila kako u Delnicama ne radi nijedna pilana. Godinama diskutira u Saboru o važnim pitanjima, a ispred nosa su joj dostupni papiri u kojima piše da izvozimo trupce, a od njih nam se vraća skupi namještaj.
Križ za Baracka Obamu
Naše, pak, drvne industrije grade goleme trosjede, masivne stolove, regale i trokrilne ormare, kao da ljudi žive u palačama. Sve je to kvalitetan puni hrast i bukva, ali što da s tim radi čovjek na petom katu u pedeset kvadrata od kojih pola otpada na namještaj? Ode u Ikeu. Takvih problema s plasmanom svog namještaja nema dvojac Hađina - Ilić.
Razmjerno velika cijena za naše prilike (stol i šest stolica od abonosa stoje oko 40.000 kuna) nije prepreka za one koji imaju novca za posebne stvari. Abonos koriste i brojni kipari za svoje skulpture, umjetnik koji zna osluhnuti drvo može napraviti čuda.
Tako i Ilić pomalo čeprka, dizajnira, razmišlja o abonosu i promatra ga. Drvo mu je u ruci, piljevina u nosu i ne vjerujemo da će ostati samo u začaranom trokutu nacrt - tlocrt - bokocrt.
U Ilićevoj stolariji već je napravljen i križ koji je završio kod američkog predsjednika Baracka Obame. Preko nekog američkog kongresnika odvjetnik Silvije Hraste (koje li koincidencije u njegovu premizmenu) uručio ga je predsjedniku koji donosi novu nadu Americi i svijetu.
Ništa nam ne preostaje nego nadati se da će ovu poruku shvatiti i oni koji će sljedećeg tjedna izlagati na Ambienti na Zagrebačkom velesajmu. Pokraj rijeke Save koja im sama donosi posao. Treba samo malo mućnuti glavom i bućnuti u vodu.
Zlatko Šimić
Čamac na Savi
Na obali su Vladu u gumenom čamcu čekali njegovi prijatelji Jurica Šostarić, koji mu pomaže u vodi, i mali od palube Josip Arambašić. On je pecajući na Savi ugledao taj veliki hrast koji izgleda kao veliki div koji je pao u vodu. Trup mu je na suhom, a noge u vodi.
Mali Arambašić odmah je nazvao tuljana Vladu koji je o tom pronalasku obavijestio Dražena Hađinu. Ekonomist Hađina sa svojim kompanjonom Davorom Ilićem od tih trupaca izrađuje namještaj.
U vrijeme kada se tvornice namještaja pod recesijskom pilom pretvaraju u piljevinu, dvojica prijatelja osnovala su tvrtku “Masivni namještaji”. Proizvode namještaj u stolarskoj obrtničkoj radionici obitelji Ilić, a ono što će ih ovog tjedna izdvojiti na Sajmu najmještaja Ambienta na Velesajmu je upravo hrast na kojem stojimo i razgovaramo.
- Ovaj ovdje je star sigurno više od 5000 godina. To je abonos ili fosilni hrast koji je odležao u vodi ili mulju i zbog kemijskih procesa trjeskovine iz drva i željeza iz vode dobije crnu boju. Kada se skine kora, izvana je tamnosmeđe do crne boje, a nakon obrade dolazi se do sivkastih tonova - objašnjava nam Hađina dok gledamo ronioca Vladu. Zajašio je drvo i zaronio ruke oko debla.
- Što se to pipa? - pitamo - Pogodili ste, ovo je doista faza opipavanja. Tražim pogodna mjesta za provući sajle za dizanje. Opipavanje je najbitnije kada tražimo u dubokom mulju, kao kada smo kod Bednje na Savi našli onaj najstariji trupac.
Neandertalski trupac
|
|
Dakle, drvo je iz mlađeg kamenog doba, iz vremena kad su tek izumrli neandertalci i na ova područja došli prvi homosapiensi s Bliskog istoka, ratari koji su isprva živjeli u špiljama, a potom u naseljima polukuglastog oblika. Vjerojatno su i oni imali nekog svog Bandića...
Oči u oči sa somom
U razmišljanju nas prekida tuljan Vlado. Pitamo o Savi.
- Vidite i sami, prljava, na nekim mjestima nepodnošljivo smrdi. U rijeci ima svega, štednjaka, hladnjaka, guma, opasni su virovi koji nastaju zbog naplavina, rupa od iskopavanja šljunka - nabraja Vlado, koji ima tvrtku Mordulj koja na Krku obavlja vodeni prijevoz, ronilaštvo i usluge iznajmljivanja. Ronjenje u moru je, kaže, daleko lakše, a u rijekama ima i opasnosti.
- Ne biste vjerovali da susret sa somom može biti koban za ronioca. Veliki som ima golema usta i može vam odgristi masku, odalamiti vas repom. Gadni su, gadni... - priča Vlado razrogačenih očiju.
Uplašeni, okrećemo se stolarskom majstoru Davoru Iliću u čijoj radionici završava abonos nakon što prođe zahtjevan proces sušenja. Kakav miris ima drvo pod pilom?
- Miris je doista poseban. Kad ga režete, malo vuče na paljevinu, to je valjda zbog tog pougljeniziranog tanina. Podatan je za obradu u kojoj ostavljamo pukotine, godove i tragove od crvotočine jer to drvetu daje posebnost. Od ovog kojeg gledamo na kraju će ostati iskoristivo samo 20 posto drvne mase - objašnjava Davor.
- Nije nam namjera stati na abonosu, iako smo tek startali s njim. Planiramo otkupljivati stara, tisućljetna stabla maslina, zanimljiva nam je i tisovina. To je također staro drvo - dodaje Hađina, kojem se zapravo ostvario san o namještaju po mjeri čovjeka.
Pri uređenju stana tražio je rustikalni namještaj, ali ne neke restaurirane antikvitete koji nose patinu svojih vlasnika ili stilove vremena u kojem su vlasnici živjeli. Bacio se na internet i pronašao da se nešto slično radi u Irskoj, Njemačkoj i Engleskoj.
Oni, naravno, već imaju razvijen marketing, hvale abonos na sve načine jer taj hrast osim starosti ima i iznimnu čvrstoću. Ako nisu ovo izmislili, Nijemci citiraju američkog stručnjaka, stanovitog Charlesa Stema, koji mudro kazuje: “Fosilna hrastovina, zbog uvjeta u kojima je nastajala, predstavlja poveznicu s našom zapanjujuće bogatom poviješću i uči nas našoj prošlosti.” Izgleda kao da Charles preko satelita gleda Branimira Bilića.
No, začuđujuća je skromnost Engleza koji su od njega isprva radili spremnike za tintu, stalke za pera i šahovske komplete, a sada na otoku više nema te sirovine pa su osuđeni na uvoz. Vrlo čudan proces se događa i kod nas, gdje drva ima u izobilju, ali svaki zahtjevniji komad namještaja moramo uvesti.
Vesna Pusić se neki dan začudila kako u Delnicama ne radi nijedna pilana. Godinama diskutira u Saboru o važnim pitanjima, a ispred nosa su joj dostupni papiri u kojima piše da izvozimo trupce, a od njih nam se vraća skupi namještaj.
Križ za Baracka Obamu
Naše, pak, drvne industrije grade goleme trosjede, masivne stolove, regale i trokrilne ormare, kao da ljudi žive u palačama. Sve je to kvalitetan puni hrast i bukva, ali što da s tim radi čovjek na petom katu u pedeset kvadrata od kojih pola otpada na namještaj? Ode u Ikeu. Takvih problema s plasmanom svog namještaja nema dvojac Hađina - Ilić.
Razmjerno velika cijena za naše prilike (stol i šest stolica od abonosa stoje oko 40.000 kuna) nije prepreka za one koji imaju novca za posebne stvari. Abonos koriste i brojni kipari za svoje skulpture, umjetnik koji zna osluhnuti drvo može napraviti čuda.
Tako i Ilić pomalo čeprka, dizajnira, razmišlja o abonosu i promatra ga. Drvo mu je u ruci, piljevina u nosu i ne vjerujemo da će ostati samo u začaranom trokutu nacrt - tlocrt - bokocrt.
U Ilićevoj stolariji već je napravljen i križ koji je završio kod američkog predsjednika Baracka Obame. Preko nekog američkog kongresnika odvjetnik Silvije Hraste (koje li koincidencije u njegovu premizmenu) uručio ga je predsjedniku koji donosi novu nadu Americi i svijetu.
Ništa nam ne preostaje nego nadati se da će ovu poruku shvatiti i oni koji će sljedećeg tjedna izlagati na Ambienti na Zagrebačkom velesajmu. Pokraj rijeke Save koja im sama donosi posao. Treba samo malo mućnuti glavom i bućnuti u vodu.
Naš fosilni hrast i berlinski jet set Iz stolarske radionice Davora Ilića izlazi stilski proizvod koji se naziva rustica, potpuno ekološki tretiran lakovima. Namještaj se radi prema dizajnerskim rješenjima i nacrtima arhitekata, među koje se umiješao i Stefan Lupino. Lupino kao Lupino, pustolov pun energije, upoznao je poznatog čovjeka u Berlinu i zapalio ga za projekt uređenja restorana Ciao u Berlinu.Restoran je u vlasništvu talijanske obitelji Francucci, a svi gosti su oduševljeni kada im se objasni da je oko njih namještaj iz mlađeg kamenog doba. A nije kamen. Tamo su pijuckali Rolling Stonesi, Angelina Jolie, često onamo zalazi obitelj Drpić i njihov menadžer, a gdje je Nives, povećava se temperatura i za svim ostalim masivnim stolovima. |
Zlatko Šimić
Broj preporuka: 6
