Domaće novine početkom su ovog tjedna objavile vijest kako su radnici splitske pivovare iz kruga tvornice otjerali menadžment i sami pokrenuli proizvodnju. Preostalih 68 radnika zatvorilo se u pogon, prisvojilo preostale sirovine, a proizvedeno pivo prodaju ugostiteljima solidariziranim sa štrajkom. Riječ je o slučaju koji nije usamljen u suvremenom svijetu: slični odmetnuti radni kolektivi nicali su u Argentini nakon ekonomskog sloma, a Michael Moore u filmu “Capitalism - A Love Story” prikazuje dva slična: jednu kalifornijsku pekaru, i tvornicu strojeva iz Wisconsina.
Pa ipak, u splitskom pivskom slučaju ni jedan se domaći članak nije pozivao na argentinske “cooperative” ili američke primjere. Gotovo svakom tko je u Hrvatskoj pročitao priču o splitskoj pivovari na um je pala ista riječ: aha - samoupravljanje! I dok su splitski pivari tako i nesvjesno sudjelovali u revitalizaciji stečevina Edvarda Kardelja, hrvatski medijski prostor bavio se u isto to vrijeme “revitalizacijom” socijalizma na sasvim drugi način. Tijekom jeseni HRT je prikazao ciklus partizanskih spektakla koji je imao gledanost i do 17 posto. Isti HRT za kraj mjeseca najavljuje reprizu “Nepokorenog grada”, serije o zagrebačkim ilegalcima koju je režirao Zoran Tadić.
Tiskom vlada Broz
I dok javni eter vrvi dobrim primjerima zrele titoističke propagande, tiskom vlada Broz glavom i bradom. Večernji objavljuje knjigu o Titu, Jutarnji Đilasov feljton, u knjižarama su davno već Titova kuharica i Titove žene. Nada Dimić postala je zaslugom Kerumovih bagera supkulturna heroina, a Anka Berus uvrštena je u feministički kanon. Kazalište Komedija mjuziklom “Stara dobra vremena” vratilo je na scenu zaboravljeni pop Novih fosila i popkulturni mainstream sedamdesetih, a o eksploziji retro šika oko novog vala i novog kvadrata gotovo da je suvišno trošiti riječi. Ukratko: hrvatski medijski prostor zatrpan je slikama, zvukovima, licima iz razdoblja prije 1990. Može li se govoriti o trendu? I ako može - je li taj trend pitanje nostalgije, ili eskapizam, ili naprosto dovitljiva strategija kapitalističke industrije zabave? Bujanje komunističkog “retra”, dakako, nije ni u kom slučaju hrvatska specifičnost.
Još od sredine devedesetih, te čeških i njemačkih filmova poput Sverakove “Osnovne škole” i “Sunčane aleje” Leandera Hausmanna postalo je jasno da u mladoj kulturno-poduzetničkoj industriji socijalizam i te kako ima mjesto kao - roba. Pritom je način recikliranja prošlosti imao svoje faze i mijene. U jednom eseju (napisan prije aktualne ekonomske krize) bugarska teoretičarka Temenuga Trifonova pokazala je kako su kulturne industrije istoka prošle tri faze u bavljenju komunizmom. Prva faza, navodi Trifonova, bila je ona agresivnog nijekanja, svojevrsno kolektivno “pranje” koje se očitovalo kroz crno-bijele antikomunističke epopeje, priče o vrlim disidentima i sirotom narodu koji pati pod represivnom čizmom.
Druga faza, koja se pojavljuje sredinom devedesetih, bila je famozna ostalgija, kulturni trend unutar koji su autori koji su u socijalizmu živjeli opisivali to iskustvo “odozdo” i “iznutra”, pokazujući kako je funkcionirao praktički i taktički suživot građana i režima. Meka po rubovima, gorko nostalgična i nerijetko šaljiva, “ostalgija” je bila idealan literarni model i proizvela zanimljive knjige Viewegha, Tribusona, Tilla Koehlera, Brussiga, Slavenka Drakulić. Međutim, “ostalgija” je imala svoj rok iscrpljenja, a demografsko joj je ograničenje bila činjenica da su ciljana publika te kulture bili ljudi koji komunizam - pamte. Tu počinje treća i finalna faza u kojoj, kaže Trifonova, komunizam prestaje biti domena onih koji ga se sjećaju i postaje “kabinet kurioziteta”, rezervoar slika spremnih za reciklažu.
Kakva zemlja, takva pjesma
Dio tog “kabineta kurioziteta” su berlinski štandovi sa šapkama i trabantima, ili filmovi poput mađarske “Taxidermije” i bugarskog “Zifta” gdje se sovjetski retro trash, epolete, klasje i šestari koriste kao dio uvrnute ikonografije. “Crveni šik” tako se potpuno odljepljuje od ideologije i počinje slobodno plutati carstvom supkulturnih znakova. Komunizam postaje još jedna od atrakcija kapitalističkog tržišta zabave, a savršeni primjer za to je videoigrica “Staljingrad” na koju su se zakačili desetogodišnjaci iz moje ulice. Nakon što su na pucačkom joysticku tjednima smicali vojnike Wehrmachta, vršnjaci mog klinca najednom su u razgovoru usvojili riječi kao sojuz, sovjeti i kaćuše.
Kad se u Hrvatskoj tematizira ovaj postkomunistički “retro”, obično ga se tematizira kroz konceptualni okvir “jugonostalgije”, termina koji je izišao iz rječnika tuđmanističke unutrašnje propagande, da bi se preko njemačke političke esejistike ustalio kao neutralni naziv za kulturni fenomen. Ali, stara “jugonostalgija“ i nova “socijalnostalgija” doimaju se prije kao dva odvojena, i vremenski nepodudarna fenomena. “Jugonostalgija” je nastala kao naličje agresivnog nacionalizma devedesetih i mita o nepremostivim unutarjugoslavenskim kulturnim različitostima.
Tijekom ovog desetljeća ona je unutar prostora bivše SFRJ sasvim sigurno stvorila nešto poput kulturne verzije Tim Judahove “jugosfere”, sfere unutar koje Hrvati idu na EXIT a Srbi u Motovun, svi zajedno slušaju narodnjake u prepunoj Zagreb Areni i Severinu u prepunom Sava Centru, filmovi se snimaju u koprodukcijama, a u TV serijama SOA i BIA zajedno naganjaju političke atentatore. Priča o “jugonostalgiji” nepovratno je i konačno dovršena onog dana kad je Hrvatska ne Euroviziju poslala Severininu “Štiklu”, Bregovićev narodnjak baziran na konavoskim lijericama. Naslovnica 24 sata, na kojoj je pisalo KAKVA ZEMLJA - TAKVA PJESMA, značila je konačni i iskreni “coming out”, hrvatsko pomirenje sa svojim balkanskim identitetom.
Krštenje 20-godišnjaka
Međutim, “jugonostalgija” se u Hrvatskoj uglavnom ticala osjetilnih stvari: okusa, zvuka, hrane. Njen šlagvort bile su “bazične” stvari poput narodnjačkog ritma, kajmaka ili Cockte, i nije imala mnogo izravnih veza s ideologijom. Nadalje, takva vrsta nostalgije i prije je, a još i sada trpi od asimetrije. Dok su Srbi živjeli u “denialu” i mentalno odbijali prihvatiti da Jugoslavije više nema, Hrvati su bili u fazi potiskivanja Jugoslavije i ustrajno se ljuljuškali u “mi-smo-uvijek-bili-Europa” mantri. Sada, kad je (post)jugoslavensko iskustvo u hrvatskom društvu nanovo legitimno, Srbija je ta koja prolazi kroz fazu “bajpasiranja Jugoslavije”. Nakon što je protiv svoje volje ostala neovisna, ona prolazi fazu kad se samoredefinira preskačući memoriju Jugoslavije i ucjepljujući se u predjugoslavensku prošlost.
Tako se najgledaniji srpski hitovi posljednjih godina (“Čarlston za Ognjenku”, “Sveti Georgije ubiva aždahu”…) bave epohom oko Prvog svjetskog rata, a beogradski izlozi, lokali, plakati i firme šljašte od kurzivne ćirilice, orlova i kruna. Nekom tko dolazi s ovih strana, sve to neodoljivo podsjeća na reprizu naše opsesije pleterom u devedesetima.
I dok je “jugonostalgija” u Hrvatskoj postupno postala etablirana, pa samim tim i ideološki nesubverzivna, fenomen “crvenog retra” dolazi u našu zemlju u specifičnom, i podosta ideologiziranom trenutku. Studentski štrajk bio je ideološko vatreno krštenje za generaciju današnjih dvadesetogodišnjaka koji (za razliku od splitskih pivara) imaju osviješten ideološki kontekst Genove, Kopenhagena, argentinskih kooperativa. Atavistički strah od “svega crvenog” ta nova ljevica doživljava kao ideološki tabu kapitala, nacionalista i crkve. S druge strane, globalna i lokalna ekonomska kriza doveli su - posebice izvan Zagreba - do novog vala deindustrijalizacije koji je ponovno iz zaborava vratio radničku klasu. U ovom trenutku čini se prilično vjerojatnim da škverovi neće još dugo postojati.
Tijekom posljednjih mjeseci radnički buntovi potresali su porte Đakovštine, Dalmatinke, Jadranske pivovare, Dalmacijavina, Željezare Split, Peveca, GP-a Dubrovnik, riječkog i pulskog brodogradilišta. Nakon deset godina, slika sredovječnih muškaraca u trlišu koji s transparentima zauzimaju tvorničke porte ili štrajkaju glađu vratila se u središte nacionalnog imaginarija. Još prije pet godina radnici Tvornice duhana Zagreb provodili su sličnu opsadu tvornice, ali uz trobojnice, svijeće i misu. Sada toga više nema: “ljudi u trlišu” znaju da im ni crkva ni patrioti neće pomoći. Znaju, naime, da su i crkva i nacionalizam na suprotnoj strani žice i da im nisu prijatelji.
U takvim okolnostima, dezideološki “kabinet socijalističkih kurioziteta” o kojem piše bugarska teoretičarka, najednom je prošikljao na drukčijem, ideološki uzavrelom tlu. “Crveni retro” zatječe se u okružju gdje postaje prisjećanje na “bolju prošlost” u kojoj su - stvarno ili izmaštano - postojali sigurnost zaposlenja, jednakost pred zakonom, kult proizvodnje i radnička odmarališta, a isti ti pivari i metalci dobivali su stan od države, kreditom zidali vikendice, objedovali zajedno s djecom i popodne nakon radnog vremena zarađivali faturetama.
Folklor na ljevici
Četvrt stoljeća kasnije, kad ti stanovi trunu od nesolidnog održavanja, kad se vikendice postupno sele u ruke ruskih i irskih kupaca, a radno vrijeme do pet ili šest podjednako onemogućuje i obitelj kao i fuš, prošlost se vraća s drugim konotacijama. Stoga je buđenje “socnostalgije” manje pitanje odnosa prema prošlosti, a kudikamo više posredni komentar današnjice. Hrvati možda jesu htjeli trobojke i šterike, Tuđmana i pleter. Oni možda i jesu htjeli biskupe na mjestu CK, no ono što nikad nisu zaista htjeli jest kapitalizam, pa ga ne žele ni sada: zato je i moguće da stotine radnika danas traže poništenja privatizacije i povratak/ostanak pod državnim njedrima. U takvim okolnostima čak ni konzervativna politika, koja je škrgutala zubima na “Titove kuharice”, nema više snage ni volje za rat sa sporednim neprijateljem.
Crkva, doduše, i dalje ustrajava na antikomunističkoj krusadi, što se vidjelo kako u Bandićevoj kampanji tako i u novom uvodniku Glasa Koncila gdje se za užas kapitalizma optužuje - bivše komuniste. No, čak i tu komuniste se krivi ne zbog komunizma ili Bleiburga, nego zato jer su prihvatili i stvorili “ovo” - a to je liberalni kapitalizam. Današnja konzervativna kultura kudikamo je više ozlojeđena liberalnim kapitalizmom - stranim investitorima, mogućom rasprodajom vode i šuma, medijskim trashom, urušavanjem ćudoređa i obitelji - nego što ih realno više može uznemiravati Burton kao Tito u prime timeu. Zato je pogrešno gledati na “crveni retro” kao na poraz desnice.
Prije je riječ o tome da je konzervativni desni mainstream - središnja društvena struja u nas - izgubio iz vida jednog protivnika jer je fokusiran na drugog, a revival folklorne ljevice buknuo je u tako stvorenom mrtvom kutu, zakutku izvan pažnje. Ironija je što u taj mrtvi kut nisu upali alternativci, ljevica niti ikakvi sljednici socijalizma. U tržišnu nišu uletjeli su - baš suprotno - televizije, novine, javna kazališta, kultura industrija. Logika štanda sa šapkama nabrekla je do krupne tržišne niše, a marksistička formula o “negaciji negacije” dobila je potvrdu u praksi: kultura kojoj je posao bio da slavi socijalizam, danas je roba na kojoj zarađuje kapitalizam.
