Na nogometne utakmice počeo sam redovito odlaziti s dvanaest godina, 1977. Drugim riječima, dovoljno sam star da pripadam navijačkom naraštaju koji je Hajdukove utakmice počeo gledati na Starom placu pod Plinarom, a nastavio gledati na Poljudu.
Tog ljeta 1979. bio sam tinejdžer, zagriženi navijač, ali, što nije nevažno, i kvartovski susjed novog zdanja koje mi je nicalo u kvartu. Tih sedamdesetih gledao sam s balkona kako Poljud raste, promatrao velike, prenapregnute lukove koji su nicali iz žitkog blata te avangardni, koprenasti krov koji se iz dana u dan pomaljao na mjestu gdje je jučer bila močvara crnog, ljekovitog blata. Bio sam na posljednjoj utakmici na Starom placu (Nancy, s Platinijem u ekipi) i na prvoj na novom (Trabzonspor). Bio sam dijete grada i navijač kluba koji su imali nešto zajedničko: drsku, nezaustavljivu ambiciju.
Te davne 1979. nisu hajdukovci bili bezuvjetno sretni novim igralištem na Poljudu. Lokacija novog stadiona za tadašnje je pojmove bila “kraj svijeta”, daleka pustopoljina na kraju grada. Na Stari plac ljudi su išli desetljećima, zavoljeli ga i oko njega isprepleli gustu mjesnu mitologiju u kojoj je svaka tribina i svaka murva sadržavala slojeve memorije. Novi stadion mnogima se tada činio kao prevelik, prazan stan, aseptičan poput hotelske sobe. Pamtim, uostalom, vlastite osjećaje kad sam tog rujna na Poljudu prvi put gledao nogomet: nakon briketirane prisnosti Plinare strašno mi se činilo gledati utakmicu iz periskopske daljine, preko široke atletske trake. Mislio sam da taj grozni Poljud nikad neću zaista prihvatiti.
Ipak, ljudi su Poljud brzo zavoljeli. Žal za starim stadionom zgasnula je u trenu, a već sredinom osamdesetih Poljud se počeo pretvarati u vizualnu ikonu: pojavljivao se na firmama kafića i na zidnim grafitima, a njegov školjkasti obris najveći su fanatici tetovirali na ramenu ili gležnju. No, bile su to osamdesete, Hajduk je još bio ozbiljan nogometni koncern koji se vodio na zapadni način i bio samim tim konkurentan zapadu. Veliko, ozbiljno zdanje bilo je preslika ozbiljnog, središnjeg mjesta koje je nogomet imao u lokalnoj sredini.
Medveščak ima više gledatelja od Dinama
Otad je prošlo dvadeset godina, a u tih dvadeset godina malo je što ostalo isto. Hajduk danas nije zapadni sportski koncern, nego havarirani sportski luzer, klub koji nadzire parohijalna lokalna politika, pa kako se ta politika mijenja tako se i u upravi izmjenjuju lokalni politički šerifi, svaguše za svagušama. Oba Hajdukova igrališta - bivše i sadašnje - u međuvremenu su prošli svašta i na neki način postali metafore. Stari plac je - kao komad zelene površine u centru grada - bio i ostao predmet sudskih sporova i špekulacija tajkuna. Sudovali su se oko njega Hajduk, grad, bejzbolaši i ragbijaši, gradske su uprave sudski pobijale odluku vlastitih gradskih vijeća, oko tog komada zemlje devedesetih se motao i Kutle, a savjesniji dio građana se borio i bar djelomice izborio da ostane zelen te da ga ne požderu baš posve mladokapitalistički ambicijuni.
U međuvremenu, Poljud je propadao. Veličanstvena koprena riječkog meštra Magaša pokazala se na duge staze preskupom, preambicioznom i prevelikom ne samo za sada sasvim provincijski Hajduk nego i za jedan tranzicijski grad bremenit problemima. Danas Poljud izgleda sjajno - ali samo iz helikoptera. Izbliza, on je graditeljska Brigitte Bardot, ocvala krasotica koju je izjelo vrijeme. Atletska staza izblijedjela je i nagorena od baklji. Iz smjelih krivulja od prenapregnutog betona vire hrđave žile armatura. Signalizacija, oprema i stolice otkrhnuti su, prašnjavi i tužno oljušteni, a sam stadion ograđen grezom ogradom od inoksa koju je anonimni komunalac zavario bez puno obzira spram masterpisu modernizma.
Poljud ipak nije toliko star da bi ga se štitilo kao šibensku katedralu. A ipak, u međuvremenu je on postao nalik šibenskoj katedrali: preambiciozno zdanje mnogo veće i preuzetnije od bilo čega uokolo, plod nerealne ambicije koju gradovi savijeni oko njih nisu mogli pratiti.
Ovaj lokalpatriotski memento, odmah ću reći, ne pišem zbog mojih Splićana. Pišem ga - zapravo - zbog Zagrepčana. Oni bi, naime, ako Milanu Bandiću prođe njegov naum, na referendumu trebali odlučivati hoće li silne milijune potrošiti na sređivanje Maksimira ili na “plavi vulkan”, glanc novi stadion na lokalitetu Kajzerice. Bandićeve neimarske zamisli ne sviđaju se naročito ni njegovoj stranci. Dinamovski nostalgičari drukaju za Maksimir i groze se “egzotičnih destinacija”. A građani? Građani u međuvremenu hrle na koncerte, filmske festivale i na hokej, a Medveščak ima na klizalištu više gledatelja od Dinama.
Stari plac je Tolkienov prsten
U cijeloj toj zbrci Zagreb bi puno mogao naučiti ako bi pogledao južnije i proučio - splitske pogreške. Iz svega što se dogodilo dolje Zagreb bi mogao naučiti barem tri stvari. Prva je ta da, kad su stadioni posrijedi, nostalgija piza malo. Kao što su Splićani zavoljeli taj ledeni, nehumano lijep Poljud, tako bi i dinamovci zavoljeli “ko-njičku” lokaciju na prisa-vskoj pustari, i to kudikamo brže nego što sami misle.
Druga stvar koju bi Zagreb mogao naučiti je ta da u slučaju selidbe prava tema nije nova lokacija, nego sudbina stare. Dok je Poljud tonuo u draču, upravo je napušteni Stari plac u Splitu postao Tolkienov prsten, otrovni resurs koji kvari čitavu zajednicu i navodi ljude na lakomost. Mogu samo zamisliti kako bi to bilo u mnogo bogatijem Zagrebu, s lokacijom prekoputa najljepšega gradskog perivoja. Maksimiru već sad predviđam mjesto na naslovnicama mnogo godina unaprijed.
Treće i posljednje pitanje je ono koje dotiče najdublje navijačke zebnje. A to pitanje glasi: za koga bi se taj stadion gradio? I - što bi on time dobio?
Kad se, naime, u Splitu gradio novi stadion, gradila ga je razmetljiva, ambiciozna federacija s namjerom da se šepuri pred svijetom. Kad je građen, namijenjen je bio klubu koji je bio i moćan i popularan i uspješan. Nedugo nakon preselje-nja Hajduk je sve to prestao biti: ostala je ljuštura veličine, a bez mesa unutra. Kao navijač prošao sam sve to, osjetio taj pad na koži, pa o tome znam sve. Gledao sam Hajduk u njegovoj najmoćnijoj eri, razdoblju kad je slamao velike europske klubove i diktirao trendove nogometnog modernizma, a svi smo to zajedno promatrali na maloj stadionskoj škatulji na kojoj su tribine bile od montažne skele, a sjedala od jelovih daski. I gledam ga danas, u blještavoj poljudskoj školjki, kako se koprca u provincijskoj beznačajnosti.
Sport gubi svoje mjesto u pučkom imaginariju
Istodobno gledam današnji Dinamo u njegovu trijumfu koji je, paradoksalno, ujedno i točka najdubljeg pada. U Hrvatskoj Dinamo nema konukrenta, i nisam dojma da će ga ubrzo imati. U Europi, dosegao je najviše što itko trezven i realan može očekivati.
A opet - gleda ga svake subote dvije, tri tisuće gledatelja, zamorenih dosadom preduge dominacije. To je stvarnost. Ta se stvarnost, kako se čini, neće uskoro promijeniti. I to je nogomet kojem mi (ili: vi) danas gradite stadion. Gradite ga (ili: gradimo) klubu, ali i sportu, koji je u pučkom imaginariju izgubio ono mjesto koje je imao. Izgubio ga je, i neće ga vratiti, jer bi za takvo što trebali neizvjesniju ligu, veću državu, drukčije društvo.
