Biće skoro propast sveta. Nek' propadne, nije šteta! - pjevali su i svirali tipični glazbenici u filmu Aleksandra Petrovića “Biće skoro propast sveta” (u prijevodu: Bit će uskoro propast svijeta).
O smaku svijeta danomice se trubi. Ne možeš uključiti televizor a da ti na nekome od stotinjak kanala ne pokazuju barem trailer filma 2012, s realističnim prikazom kako se ruše simboli civilizacije. Nema tjedna a da neki znanstvenopopularni program ne razglaba natenane koliko je istinit majanski kalendar po kojemu je 2012. zadnja godina ovog svijeta, a koliko su utemeljena proročanstva svetog Malahije po kojima je sadašnji papa pretposljednji. I sve tako tim redom.
I sadašnja “svinjska gripa” najavljivana je apokaliptičnim tonovima, pri čemu smo mi po novinama odigrali (još jednom) mračnu ulogu raspirivača panike. Oslonjeni, dakako, na stručnjake iz Svjetske zdravstvene organizacije, koji su se jamačno iznenadili da ih prvi put otkako ih je Andrija Štampar ustrojio mediji pronose smrtno ozbiljno. Nismo li jednako ozbiljno pronosili Huntingtona, a prije njega Miroslava Šolevića, a prije njega … i tako sve do Nilusovih Protokolâ sionskih mudraca?
A nisu li se slične svinjarije pronosile i prije negoli su glasila po drugi put sišla na Zemlju, nisu li 1630. po Milanu lovili i ubijali pojedince zbog glasina da kobni trovači mažu kvake nečim kako bi ljudi dobili kugu, nisu li u doba barokne raskoši sličnim optužbama slali na lomaču vještice, ekumenski složno i katolici i protestanti, ne dopiru li nam i sada kroz internet, mimo glasila, vijesti o uroti znanstvenika koji u laboratorijima proizvode i mutiraju viruse ne bi li nas sve zatrli?
Da, četiri jahača apokalipse danas ne sjede u sedlu, nego tko za kompjuterom, a tko pred retortom, ako je vjerovati onome što nam šapće strah. Ili zla savjest.
Apokalipsa, ako je vjerovati ne glasinama i inom spamu, nego statistikama, a i golom oku - neće nam dojezditi ni na doratu, a ni na bombi poput doktora Strangelovea, nego s proljetnim zefirom u prosincu, s jatima šarenih tropskih riba u Jadranu, s plantažama banana na Bjelolasici. Evo je prošla Sveta Kata, a led ne kuca na vrata. Bilo je i prije godina da se u doba kolinja (Dana Republike, za vremešnije) znalo hodati u samom džemperu, bilo je stoljeća kada je Grenland dobio to ime jer je bio zelen - ali nije se miholjsko ljeto protezalo bez prekida od Vele Gospe do sutra. Nije nestajao led s Ruwenzorija i Kilimanjara, nije se moglo broditi preko Arktika.
Vrijeme je lijepo. Strah nas je, dakle. Stigao je i u najviše sfere, one političke.
Obećanja sustižu jedna drugo - svaki dan doznajemo novu pozitivnu vijest za koliko će emisije štetnih plinova u zemaljsko ozračje biti smanjene do 2012., 2015., 2020., a osobito 2050. Time se već sada poboljšava ako ne zemaljska, a ono barem diplomatska atmosfera prije Konferencije o klimatskim promjenama u Kopenhagenu.
Osobito se ističu tri giganta dosad izrazito nesklona ikakvu obavezivanju, a kamoli efektivnom smanjivanju tih plinova za koje se smatra da potiču “staklenički učinak” i zagrijavanje Zemljina zračnog omotača, s nesagledivim posljedicama. Sjedinjene Države Amerike, Kina, pa čak i Indija, nude konkretne brojke. A to su, po nekima, tri najjača zagađivača ozračja, po drugima su samo među pet najpogubnijih (i statistika se razvlači na toplini).
Ništa im ne vjerujem.
Ne vjerujem da će ulagati novac danas da bi izbjegli tragediju prekosutra, daleko pošto sjašu s vlasti. To nije u prirodi vlastodršca. Za smanjenje gladi u svijetu trebalo je samo 44 milijarde dolara godišnje (velik novac, ali manji od duga akumuliranoga u nekoliko godina u samome malom Dubaiju). Obećali su, nisu dali ništa. Pustili su čeljad da skapavaju, ponajprije djecu.
Protokol iz Kyota ostao je mrtvo slovo na papiru.
“Želimo činjenice, a ne obećanja”, s prijezirom je Washington predbacivao Balkancima, dok ih nije zatvorio u Dayton.
Bez činjenica Kopenhagen je samo medijski cirkus. Glazba na Titanicu koji tone. Napirlitana verzija ciganske kapele iz filma “Biće skoro propast sveta.”
Nek' propadne?
