U subotu, dan uoči Valentinova, u kinu Mosor u Zvonimirovoj ulici, bit će prikazan film “Dinamo - deset godina poslije!” Bit će to sjećanje na jedno od najslavnijih nogometnih razdoblja iz života kluba, za koji se ni dandanas ne zna koliko je star. Bit će to sjećanje na “krvavo Valentinovo” 2000. godine, kada je kulminirao navijački bunt, kada je s pročelja maksimirskog kluba otkinuta ploča “NK Croatia”, koju je tamo 1993. godine prikucao dr. Franjo Tuđman. Tako je završilo devet sramotnih godina jednog slavnog kluba, koji je u tom razdoblju bio “najjači klub istočne Europe”, dvaput je bio sudionikom Lige prvaka, ali, ni u komunističkim vremenima nije bilo takve policijske represije prema navijačima kao tih godina. Stradavalo se zbog jednog šala, zbog dresa s Dinamovim grbom, Dinamo se 14. siječnja vratio navijačima, ali - krvavih koljena.
Tih dana Zagreb je obilježio grafit: “Dinamo živi vječno, a Croatia samo do - izbora!” I doista, 39 dana nakon izbora pala je posljednja tvrđava jedne diktature, srušilo se Potemkinovo selo, koje se zidalo novcem svih hrvatskih poreznih obveznika. Inspirirani povratkom imena, kojemu su nostalgično pjevali “sedam dugih godina, ja bez svoga Dinama”, navijači su slavili kraj jedne tiranije. Deseci uhićenih i ozlijeđenih u sukobu policije i BBB-a, razbijeni tramvaji, izbijeni zubi navijaču koji je trgao Croatijinu ploču s maksimirskog pročelja, i to je bio dio dekora na “krvavo Valentinovo”.
“Otkucavaju posljednji sati jednog poniženja i pokojni znamen se diže iz groba. Vade se iz podruma Dinamove kvake, gdje su gnjilile devet godina, najslavniji transparent s istočne tribine “Dinamo svetinja” opet je izvješen, bez straha od policijske ophodnje, bila je to pobjeda kao da je Dinamo osvojio Ligu prvaka...”
Tako smo pisali suznih očiju i uzdrhtalog srca, jer smo napokon vidjeli moćnog i nedodirljivog Zlatka Canjugu kako “pada pod Dinamovim križem”, kako nestaje mit o njegovoj besmrtnosti i kako se Dinamo vraća onima zbog kojih i postoji, vraća se narodu! Oduševljeni Robert Prosinečki je izjavio: “Hvala Bogu, opet ćemo igrati pred punim tribinama, prazno gledalište ne može nikoga inspirirati...”
Dinamo kao pokret otpora bio je toliko jak da ni gostovanje Manchester Uniteda s Davidom Beckhamom nije moglo napuniti Maksimir, samo je jedna utakmica odigrana u transu, koji se nikada neće zaboraviti - utakmica s Partizanom 5-0, kada je u sudaru dva Tuđmanova nogometna ljubimca na travi ostao ležati beogradski crno-bijeli div. Tog 14. veljače nestao je strah da će vas netko prozvati Soroševim plaćenikom, jugonostalgičarom ili simpatizerom Dinama iz Pančeva. Bilo je pitanje dana i kada će nestati Canjuga, koji se kleo: “Dok sam živ titula prvaka neće prijeći Maslenički most!”.
Onda su počele - zablude! Maksimirski stadion nikada nije bio pun, čak ni kada su ovdje gostovali AC Milan, Parma, Arsenal ili Werder, a u novinama ostala je zabilježena izjava Milana Bandića, tada samo jednog od glavnih ljudi pobjedničkog SDP-a: “Nova vlast će dovršiti maksimirski stadion, mi ćemo dovesti u red to ruglo. I kontrolirati kako se na nogomet troši novac poreznih obveznika...”
Danas, deset godina kasnije, pitamo se - što se promijenilo?
Gotovo ništa. Titule i dalje vrlo rijetko prelaze Maslenički most, zadnji put se to dogodilo 2005. godine, tribine su poluprazne, navijači opet u ratu s upravom, europski rezultati su blijedi, a Mamić više troši nego Canjuga. Klub je danas jedna od najusamljenijih gradskih institucija, iako su me mnogi uvjeravali da je Dinamo “najvažnija hrvatska institucija” i barometar svih društvenih zbivanja. Klub se udaljio od navijača besmislenim “šutnjama” glavnih igrača (Butina, Sammir, Mandžukić, Bišćan), pretvorio se u trgovačko društvo odnosno family business obitelji Mamić, a Bandićevo obećanje da će “oni dovršiti stadion” nije se pomaknulo ni milimetra s mrtve točke. Oni, tj. SDP izgubili su izbore, kranovi na Maksimiru su zahrđali, a stadion je najobičnija štala. Da, dragi čitatelju, tako izgleda Dinamo deset godina poslije onog romantičnog Valentinova. Dominantni u Hrvatskoj, beznačajni u Europi, bogati kao Todorić, s perspektivom da bude i novih milijuna prodajom igrača.
Saša Kos, jedan je od trojice Dinamovih skupštinara, uz Željka Baotića i Velimira Zajeca, koji su se 25. lipnja 1991. godine usprotivili dekretu o promjeni Dinamovog imena u komičnu složenicu HAŠK - Građanski. Zbog toga “ne” tjednima nije spavao kod kuće, tražile su ga i tajna i regularna policija i progon je prestao tek kada su im javili da je “Saša na fronti”. Danas mu je 46 godina i sa sinom Mislavom (8) je na istočnoj tribini, dok je stariji, 15-godišnji Domagoj na sjeveru.
- Devet godina sam živio za taj trenutak, i ne samo ja, već tisuće ljudi! Sretan sam zbog titula i nesretan zbog europskih poraza, ali, Dinamov navijač je naviknut na “gorki pelinkovac”. Tužan sam i zbog zapuštenog stadiona, ali - najtužniji sam zbog navijačkih nesuglasica. Dinamov navijački korpus podijeljen je u tko zna koliko frakcija i moja jedina želja i poruka glasi - prestanite se “klati” međusobno, budite jedinstveni kao u ono slavno vrijeme, kada smo svi bili iza transparenta “Dinamo svetinja”. Svatko od nas se borio na svoj način, ni tada nismo svi bili najbolji prijatelji, ali nas je vezala ideja - povratak Dinamovog imena. I pobijedili smo - poručuje Saša Kos, jedan od onih koji će u subotu u sedam biti u kinu Mosor...
Zagreb je, nažalost, sve manje Saloon
Prošlog utorka u kinu Tuškanac prikazan je dokumentarac o 40 godina Saloona, kultne zagrebačke diskoteke. Nakon projekcije filma Tonka Jovića društvo, sve starija, dobrostojeća zagrebačka gospoda, preselilo se u Saloon, na čuveni “Ruby Tuesday”. Ali, uoči filma oduševio me nastup Zdenke Kovačićek. “Pa ako je Velimir Zajec vodio loptu kao Beckenbauer, Zdenka Kovačićek nam je približila 70-te kroz Janice Joplin...” Saloon nije običan klub, on je “Saloon of the rising sun”. Kao gimnazijalac Šeste gimnazije na Katarinskom trgu, bio sam u Saloonu od prvog dana i već tada se postavio kao “urbani odgovor seljačiji”.
Ostao je to do danas, ovdje rijetko zalaze oni iz pjesme - “jedne noći došli smo u grad”. Albert Papo i Vlaho Srezović donijeli su na Tuškanac miris New Orleansa, a pokojni Dražen Vrdoljak i prije rođenja Saloona u Zagrebu je osnovao “The Beatles fan club”. Na žalost, danas je Zagreb sve manje Saloon, a sve više Fontana i Ludnica. Od Zdenke Kovačićek ostao je mlad samo glas. Nisam primijetio puno sportskog svijeta na 40. rođendanu, iako je to ponajprije bio njihov klub. Očito je srce sve više “starački dom”, a u džepu - “Vesna Zmijanac”. Ali su zato narodnjački klubovi puni onih iz pjesme: “jedne noći došli smo u grad...”
Hajduk će doživjeti 100., a Dinamo?
Pitam se - smije li Dinamo, kao sljednik Građanskog 26. travnja iduće godine slaviti 100 godina postojanja? Zdravko Mamić je već najavio obilježavanje prvog stoljeća u životu jednog nogometnog kluba, koji je nastao na zgarištu HAŠK-a i Građanskog i kojemu je pokojni predsjednik želio udahnuti tradiciju, tvrdeći da je osnovan 1903. godine, kada je utemeljen HAŠK.
Hajduk će iduće godine doživjeti stotu, Hajduk nije imao tri nesretne promjene imena kao Dinamo.
Modri su kao HAŠK-Građanski 11. srpnja 1991. godine nastupili u Sisku, kao Croatia 24. veljače 1993. godine na Krimeji, kao novi Dinamo 19. veljače 2000. godine u Borovu naselju.
Povjesničari, vi ste na potezu! Klupska skupština je obznanila da je Dinamo rođen 1911. godine i na memorandumu su i prijeratni trofeji. Mi, koji smo rođeni kasnije, nismo kompetentni suditi o tom vremenu!
Mandžukić: slučaj vrlo delikatan
Zdravko Mamić je uzeo metlu i želi počistiti Dinamo od “gutača novca” u doba recesije. Uspio je “utopiti” Brazilca Carlosa Branku Ivankoviću, Brazilac je zauvijek otišao “putem svile”. Suareza je spakirao u Inter, a dokumente Roberta Kovača i Igora Bišćana posao je u Tvrtkovu, na biro za mirovinsko i invalidsko osiguranje. Odrekao se i Ante Tomića, za kojega se nekad govorilo da se ne zna je li “bolji vezni igrač ili će biti bolji - predsjednik”. Nogometaš za kojega su tvrdili da je novi Prosinečki, također je na izlaznim vratima.
Najsloženiji je ipak slučaj Marija Mandžukića! Na pripremnim utakmicama igra u velikoj formi, ali, duša nije zacijelila, makar su mu oprostili kaznu od 100.000. Mandžukić je osjetljiviji i kompliciraniji od bilo kojeg igrača, koji su u zadnje vrijeme dolazili u Dinamo. Ali i bolji! No, u Maksimiru sve čine da ga prodaju...
Mamić se okreće mladima! Mogu li Badelj, Tomečak, Vrsaljko, Kramarić, Antolić, Barbarić, Šitum i ostali zadržati visoke Dinamove kriterije. Sviđa mi se nova Dinamova orijentacija, ali me zanima i riječ struke. Što oni misle o novoj Mamićevoj viziji?
