ZAGREB - Škola života - kako kreirati istinsku sreću - naslov je pete knjige Brune Šimleše, urednika duhovne literature u V.B.Z -u. To je, kako kaže, njegova “najpristupačnija knjiga jer je orijentirana na praksu - što trebate činiti da biste razvili ljubav prema sebi”. Sa Šimlešom smo razgovarali o knjizi te predrasudama prema self-help i duhovnim knjigama.
Kako se pišu knjige kao što je ‘Škola života’?
- Za ovu knjigu, konkretno, imao sam dobrih 30 godina pripreme. Dakle, 30 godina razmišljanja kako život funkcionira - koje su granice ljudske psihe, kako da otkrijemo svoju ljepotu i kako to dovesti do razine prakse. Pisao sam je ovo ljeto, kad sam iščekivao dolazak kćeri.
U knjizi spominjete situaciju iz aviona u kojoj u slučaju nesreće najprije treba staviti masku sebi, a tek onda djetetu. Nakon što ste postali otac, i dalje biste tako postupili?
- Da. Nakon što sam postao otac, ništa se nije promijenilo. I dalje imam osjećaj da sam ponajprije odgovoran prema sebi, odnosno da imam zadaću biti sretan, zadovoljan, ispunjen i bogat kao osoba i nadam se da će ona to preuzeti - da će se razviti u pozitivno sebičnu i sretnu osobu. Ne mislim da smo tu da zadovoljimo potrebe svojih supružnika, šefova, prijatelja, poluprijatelja, pa čak i djece, nego vlastite potrebe. Tek tada možemo pružiti drugima najljepši dio sebe.
Dolaze li vas ljudi doista pitati za savjete? Usuđujete se to raditi?
- Kad sam objavio prvu knjigu, bio sam toliko naivan da sam objavio svoj e-mail u njoj. Bio sam presretan kad bi mi svakih mjesec, dva kapnuo neki mail u kojem me netko pita za savjet. Danas je to drukčije. Nakon ove promocije primio sam stotinjak mailova u kojima ljudi uglavnom pišu da im je bilo lijepo, a dio njih traži neku vrstu pomoći. Ne vidim razloga da im ne pomognem ako mi se čini da mogu. Ne smatram se liječnikom pa ne liječim ljude, ne smatram se psihijatrom pa ih ne primam na seanse. Ali, ako mi se učini da im mogu pomoći da promijene neke obrasce ponašanja - zašto ne?
Koliko su još prisutne predrasude prema self-help i duhovnoj literaturi ?
- Sve više je kvalitetne literature te vrste, tj. one koja ne zadovoljava isključivo najjeftinije porive u ljudima i brzo se zaboravlja. Sve više je izdavača takvih knjiga. Nestaje stigma da njih čitaju pomaknuti ljudi. Ljudi koji su neuki, neobrazovani i nestabilni. Znam da ih čitaju i sveučilišni profesori, čistačice, glumci, ljudi iz svih društvenih slojeva. U konačnici, i te su knjige sve ambicioznije, dorečenije, sve manje podilaze publici, a opet osvajaju sve širi krug ljudi.
Većina knjiga iz samopomoći prebanalna je, previše pojednostavljena, stvorena za pojednostavljeni američki um koji je sklon brzom konzumerizmu i brzom zaboravljanju. Ne znam baš koja je korist od toga da pročitate četvrtu knjigu na temu tri koraka do savršenog samopouzdanja ili tri koraka do apsolutnog mira - osim što će napuniti novčanik pisca i izdavača. Ali, neke od njih su jako dobre i mogu pomoći.
Kako gledate na hrvatske autore koji ih pišu, primjerice na Mirjanu Krizmanić?
- “Tkanje života” je zanimljiva knjiga iz područja samopomoći. Lijep popis zdravorazumskih ideja o svakodnevici i drago mi je što su u njoj brojni pronašli nešto što je nadahnjujuće.
Kako na vas gledaju književni krugovi?
- Nikako, ne prihvaćaju me kao kolegu niti moje knjige kao dio književnosti. Svojedobno sam pokušao ući u Društvo književnika, pa su mi rekli da prvo trebam napisati knjigu. To je bilo u trenutku kad sam napisao četiri knjige. Čini im se da je to prodavanje magle. Naravno da postoji mnogo lošega, ali postoji i velik dio koji je kvalitetan. Pretpostavljam da to vrijedi za sva područja ljudske djelatnosti.
Vrijeđa li vas to?
- Ne, ne shvaćam to osobno. Ako me ne žele smatrati kolegom, zašto bih se ja trudio biti u društvu tužnih cinika.
