Objavljeno: 27.05.2010
Nemoguće je stvoriti sintetskog čovjeka
Venter je vrhunski vizionar i znanstveni lider s nepogrešivim njuhom za zanimljive tehnološke proboje i njihov plasman u javnost. Već dva desetljeća oko sebe okuplja timove vrhunskih ljudi i daje im da rade na problemima koje dobar dio znanstvene zajednice smatra prezahtjevnima.
Nema biološke inovacije
Rezultati su impresivni - no ono što javnost često ne shvaća je da svaki od njih “stoji na ramenima divova” i da se vrlo rijetko radi o probojima koji sami po sebi mijenjaju naše poglede na bilo koji aspekt biološke znanosti.
Što je zapravo Synthia? Je li to zaista sintetski organizam? Teško. Priča ide ovako: Ukupna genetička informacija (genom) nekog organizma sastoji se od DNK. Bakterije, uključujući i bakteriju Mycoplasma mycoides čiji je Synthia derivat, tipično imaju genom koji se sastoji od jednog kružnog lanca DNK. Unatoč tome što je genom svakog živućeg organizma produkt četiri milijarde godina evolucije, njegova DNK jedna je kemijski dobro definirana molekula. Kemičari već više od stoljeća u laboratorijima diljem svijeta nalaze načine kako kemijski sintetizirati sve kompliciranije spojeve koji se nalaze u prirodi. Genom bakterije Mycoplasma mycoides je, dakle, jedna velika komplicirana polimerna molekula. Još prije godinu dana Venter i suradnici su izvijestili kako su uspjeli laboratorijski sintetizirati tu veliku molekulu - znači stvoriti molekulu koja sadrži istu informaciju kao i molekula koja je direktan produkt evolucije te bakterijske vrste.
Najnoviji proboj nas jednostavno obavještava da su tu sintetiziranu molekulu DNA uspjeli “podmetnuti” stanici bakterije druge, vrlo srodne vrste (Mycoplasma capricolum) umjesto njezine vlastite DNK te da je informacija sadržana u toj molekuli nakon diobe stanice počela kontrolirati biološke procese u dijelu bakterija potomaka. Premda je nova DNK u potpunosti kemijski sintetizirana, genetička informacija koju sadrži je golemim dijelom doslovce “prepisana” iz izvornog bakterijskog genoma, uz samo minimalne preinake, kakve biolozi već više od tri desetljeća čine na izvornoj DNK metodama genetičkog inženjerstva. Osim toga, da bi ta DNK počela funkcionirati u stanici, bila je ovisna o njezinu umetanju u prirodnu stanicu domaćina te je za svoje umnažanje i ekspresiju genetičke informacije u početku bila ovisna o sastojcima te (prirodne) stanice.
Dakle, iako se radi o velikom tehnološkom proboju, u smislu biološke inovacije nije načinjeno ništa bitno novo. I dalje se radi o manje-više istoj vrsti bakterije kakva postoji i u prirodi, sa strukturom DNK, genetičkom šifrom i mehanizmom sinteze proteina jednakima onima u ostatku živog svijeta. Kao takva, nova bakterija ne predstavlja nikakvu biološku opasnost oko koje bismo trebali biti zabrinuti. Nova tehnologija pruža metodu genetske manipulacije koja olakšava genetske preinake u bakterija s malim genomom.
Prevelik pothvat
Jedno od pitanja koje javnost postavlja je - je li moguće na opisani način stvoriti umjetnog čovjeka. Za kratku verziju odgovora, vidi gore: ne, jer nije moguće stvoriti niti umjetnu bakteriju, a kamoli što složenije. Konkretnije, je li moguće ljudskoj stanici (ili biljnoj, ili stanici neke druge životinje) “podmetnuti” cijeli sintetizirani ljudski genom umjesto prirodnog, pa makar taj sintetizirani genom bio istovjetan prirodnome? Ni blizu. Prije svega, ljudski genom se ne sastoji od jedne molekule DNK, nego od 46, od kojih je svaka desetke ili stotine puta veća od DNK bakterije te “zapakirana” s većim brojem različitih proteina u strukture koje poznajemo pod imenom kromosomi. Cijele kromosome za sada ne znamo sintetizirati niti razumijemo što sve osim DNK u njima utječe na njihovu biološku funkciju. Cijela znanstvena disciplina u snažnom zamahu - epigenomika - pokušava odgonetnuti kako lokalne kemijske modifikacije na lancu DNK i na proteinima s kojima je “spakirana” u kromosome utječu na aktivnost pojedinih gena zapisanih u DNK. Reproducirati sve te lokalne kemijske preinake od kojih su mnoge ključne za funkciju stanice je daleko, daleko veći pothvat od onoga koji su Venter i suradnici postigli u slučaju sintetske bakterije.
Apel znanstvenika
Naravno, čak i tehnologija koja višestruko olakšava nešto što se moglo i prije ima potencijal za intenziviranje manipulacijskih zahvata u genetsku strukturu živih organizama, kao i za dizajn novih, sveobuhvatnijih zahvata kakvi do sada nisu bili mogući.
Ono na što apeliram kao znanstvenik čije je područje djelovanja blisko ovoj tehnologiji je da javnost shvati da je ovo ipak tehnološki, a ne fundamentalni biološki niti filozofski napredak u odnosu na ono što već godinama znamo načiniti.
Laički svjetonazor
Laička javnost najispravnije bi postupila kada bi pravilnu procjenu mogućih opasnosti i zloporaba ostavila ljudima koji su za to najkompetentniji. Na žalost (i moguću uvredu) zabrinute javnosti, ta javnost NIJE kompetentna suditi po tom pitanju.
Svjetonazor laičke javnosti je hendikepiran temeljnim nerazumijevanjem tehnologije i njezinih dosega te kontaminiran katastrofičnim znanstvenofantastičnim pričama i teorijama zavjere koje su proizvele (u cijelosti neopravdano) nepovjerenje prema znanosti i znanstvenicima.
Tome ne pomažu niti aktivističke zelene i slične udruge koje, istodobno osokoljene i obogaljene uspjehom svojih prethodnika po pitanju važnih, stvarnih okolišnih problema, smatraju da je njihova dužnost tražiti opasnosti u svakoj novoj tehnologiji, čak i kada je kompetentnim znanstvenicima jasno da “opasnosti” na koje gospoda upozoravaju spadaju u domenu znanstvene fantastike (ili čak ni toga, nego u žanr fantazije), a ne znanosti. Na temelju tih fantazija oni traže “potpunu zabranu novih tehnologija dok se ne pokaže da nisu opasne”, iako bi svakom s minimalnom inteligencijom trebalo biti jasno da ako neku tehnologiju zabranite, nikad nećete moći skupiti podatke o njezinoj (bez)opasnosti te da je s te strane svaka takva zabrana nove tehnologije konačna - i glupa. Takav stav otežava posao nama znanstvenicima i na dugi rok šteti društvu kao cjelini.
Broj preporuka: 20
FACEBOOK KOMENTARI