Nenad Rizvanović, urednik u Nakladi Ljevak, objavio novi roman. ‘Sat pjevanja’ (Profil) novi je roman urednika i književnika Nenada Rizvanovića, jednog od suosnivača FAK-a

ZAGREB - Radnja romana smještena je u Osijek u prvoj polovici osamdesetih, a u romanu se prati Oto Olenjuk, četrnaestogodišnjak koji odrasta sa strogom majkom, službenicom u Vodoopskrbi koja bi željela da se sin usmjeri put klasične glazbe. Ali, sin je zaluđen zabavnom i pop glazbom.

• Na koricama se navodi kako je “Sat pjevanja” glazbeni bildungsroman. Koliko je, zapravo, glazba bitan element priče?

- Važni likovi su pjevač šlagera Nino Kosta i Oto Olenjuk - klinac koji se upravo zainteresirao za punk i novi val. Kasnije u roman nahrupi i tamburaški orkestar. Glazba je bitna, ali nije tema romana.

Metikoš, Slabinac i Robić

Mislim da je glazba u romanu više neka emocionalna “scenografija“ među čijim kulisama likovi romana žive, pate, odrastaju, zaljubljuju se.

• Radnja je smještena u Osijek 80-ih. Postoje li autobiografski elementi?

-Ne znam gdje točno roman prestaje biti autobiografski, odnosno gdje to postaje. Emocije u romanu su svakako autobiografske i autentične, dok su likovi “izmišljeni” ili barem “fikcionalizirani” - spomenutog šlager pjevača sam, recimo, nafilao elementima iz poznatih biografija Karla Metikoša, Kiće Slabinca ili Ive Robića. “Sat pjevanja” je prije privatno-literarna impresija nego rekonstrukcija nekog starog Osijeka, iako ja, uglavnom, nisam dječak iz te priče, premda se neke sličnosti neminovne. Uspio sam napisati roman tek kad sam prestao pisati o sebi i svojima, no emocije su ipak ostale samo moje.

• Smeta li vam medijski običaj plošnog predstavljanja Osijeka?

- Sigurno da nije pametno vjerovati u dominantnu medijsku sliku o Osijeku kao nekakvom Glavašgradu. Osijek je već dugo vremena u defenzivi na svim razinama. Glumica Kornelija Kočiš je u pravu kad tvrdi da se u posljednjih dvadeset godina Osijek udaljio od Zagreba jedno hiljadu kilometara. Osijek su, poput mnogih panonskih gradova, gotovo uništili ratovi, iseljavanja, emigracije, etnička čišćenja. Od svih tih užasa taj se usporeni otmjeni grad nije nikada opravio.

• U romanu nema ironiziranja nostalgije?

- Ne jer je moja nostalgija fragmentarna. Pišem o nekim komadićima prostora. Osijek je još vrlo kompleksan grad i sve to još negdje postoji, ponekad mi se čini da zapravo ništa nije iščezlo i nestalo, da se sve nekako nataložilo i dalje postoji. Nisam preveliki poklonik ironije kao figure, ironija mi se danas čini kao neki automatski postupak koji vas neće odvesti daleko.

• U kojoj se mjeri može odvojiti profesionalno bavljenje knjigama i pisanje?

-I ne pokušavam to razdvojiti, za mene je sve dio istog iskustva. Ili iskustava. Naravno, tekstove pisaca koje najviše volim - poput Prousta, Flauberta, Shultza, Kiša ili Stanka Andrića - “selio” sam u meni važne pejzaže i prostore, pa su na tako posredan način ostavili otiske i u pričama i romanima. Osijek je u ovom romanu dakle poprilična literarna konstrukcija, a ne neka generacijska zastava.

Urednici kao zvijezde

• Čitatelji su nekako manje zainteresirani za domaću prozu nego što su to bili ranije. Što se dogodilo?

- I ja se pitam, jer su čitatelji uvijek po definiciji više zainteresirani za domaću prozu. Očito da je čitava scena pala, nakon velikog medijskog buma na početku desetljeća. Pretpostavljam da su čitatelji nakon FAK-a - koji je bio točka preokreta - očekivali ozbiljnije opuse. Pisanje proze je maratonska disciplina. I u Hrvatskoj će vas uvažiti kao ozbiljnog pisca ako ne pravite prevelike pauze. Publika je prihvatila pisce koji kontinuirano objavljuju, poput Baretića, Ferića, Jergovića ili Tomića.

• Kako komentirate da se piše o tome kad neki urednik pređe iz jedne u drugu izdvačku kuću, što je ranije bilo nezamislivo?

- Danas su urednici zvijezde, prije toga su bili izdavači, to je stvarno specifična situacija. U zadnjih deset godina stasala je nova generacija vrlo sposobnih urednika koji su napravili neke bitne pomake u izdavaštvu, pa su možda zaslužili komadić slave.