Šest punih tjedana trebalo je Bijeloj kući da se privikne na ideju da će, protekle srijede još samo "vjerojatno", morati pristati na "europsku ucjenu" i dopustiti prisilni odlazak Paula Wolfowitza s mjesta prvog čovjeka Svjetske banke, najjače globalne razvojne institucije čije je sjedište u Washingtonu, u velikom kompleksu zgrada koje dijeli sa sestrinskom ustanovom, Međunarodnim monetarnim fondom.

Što je skrivio Wolfowitz? Kao više nego odličan povod zahtjevima za njegovu smjenu, koji su krenuli iz Europe, poslužila je afera koja je izbila nakon što je netko od više rangiranih službenika Banke, navodno anonimnim pismom, upozorio direktore institucije da je predsjednik Banke zabrljao koristeći osobni utjecaj, autoritet koji mu daje predsjednička pozicija i svoje odlične veze čvrsto ukorijenjenog washingtonskog političkog insajdera kako bi intimnoj prijateljici osigurao ogromnu financijsku povišicu. To je u razvijenom svijetu dovoljan razlog za ostavku.

Afera koja će prvi put od 1944. do danas protresti sam vrh međunarodnih financijskih institucija, a možda i dovesti do promjene političke ravnoteže među članicama, sve je, međutim, prije nego tužna priča s ljubavnim zaleđem. Međunarodna je zajednica od prvog dana kada je saznala za Wolfowitzevo imenovanje na mjesto sljednika Jamesa Wolfensohna, kojemu je Bush najavio da mu neće potvrditi još jedan predsjednički mandat (iako to formalno nije u krugu njegovih predsjedničkih ovlasti), novog predsjednika Banke doživljavala kao nametnutog, a svaki njegov potez dočekivan je s rezervom.

Svaki njegov potez dočekan je s rezervom zbog dubinske povezanosti s Bushovom birokracijom, zbog izravne upetljanosti u pokretanje rata u Iraku i zbog vrlo neobičnih puteva financijske pomoći koji su tijekom prvih dana njegove uprave krenuli prema Iraku i Afganistanu, pomažući mahom američkim tvrtkama koje su pretrpjele štetu u prvim danima sukoba.

Zašto? Zbog dubinske povezanosti s Bushovom birokracijom, zbog izravne upetljanosti u pokretanje rata u Iraku i zbog vrlo neobičnih puteva financijske pomoći koji su tijekom prvih dana njegove uprave krenuli prema Iraku i Afganistanu, pomažući mahom američkim tvrtkama koje su pretrpjele štetu u prvim danima sukoba.

Za daljnji tijek priče treba mi komadić prošlosti.

Fadil Abugisesa, kako su mi predstavili visokog državnog dužnosnika s kojim sam prije nekoliko godina razgovarao u njegovu uredu u Kartumu, glavnom gradu Sudana, ovako mi je, u nekoliko riječi, opisao svoje iskustvo s međunarodnim financijskim institucijama: - Doći će kada oni zaključe da ste vi za to spremni, ostat će otprilike pola godine i cijelo to vrijeme stanovat će u Hiltonu. Nakon toga će u Washingtonu nekoliko mjeseci "evaluirati situaciju". U sljedećem koraku predložit će relativno velik iznos novca namijenjen pomoći. Nakon što ga odobre direktori, otprilike trećina novca otići će odmah za pokriće njihovih troškova. Trećina će se pretvoriti u pakete hrane koje će poslati u najugroženije područje države (i automatski izazvati lokalne sukobe), ostatak će se izgubiti negdje unutar lokalne državne birokracije. Pričali smo o investicijama i o mogućoj pomoći njegovoj zemlji koja je i danas na dnu globalne ljestvice najsiromašnijih.

Nakon toga, nekoliko godina u nizu, probijao sam se, s manje ili više uspješno kamufliranim predstavnicima "međunarodne financijske elite", kroz naizmjenične kordone kamenjem i toljagama naoružanih "antiglobalista" i policije, koji su opsjedali washingtonsko sjedište međunarodnih financijskih institucija, kao i druge lokacije na kojima su one povremeno zasjedale. Demonstranti su tražili bezuvjetan oprost dugova siromašnima, ali i prestanak financiranja razvojnih projekata koji, iako kratkotrajno koriste ekonomiji, mogu biti opasni za okoliš. Istovremeno, unutra, s druge strane barikada, predstavnici siromašnih zemalja u razvoju tražili su od krutih washingtonskih birokrata da im progledaju kroz prste, barem kada je o ekologiji riječ. "Dajte nam da narastemo, poslije ćemo čistiti", bila je najčešća od svih formula u optjecaju.

Institucije su se, odbijajući takve ustupke, uvijek pozivale na statistiku. Izvještaj Svjetske banke o održivom razvoju čita se i danas kao horor-literatura: zagađenje zraka industrijskim emisijama, ispušnim plinovima automobila i fosilnim gorivima koja sagorijevaju u kućama, svake godine u prosjeku uzrokuje smrt više od 2,7 milijuna ljudi od respiratornih, srčanih i plućnih bolesti, ili raznih vrsta raka.

Među onima koji umiru prerano, 2,2 milijuna su stanovnici siromašnih ruralnih područja planeta, koji najviše trpe zbog posljedica zagađenja nastalog kuhanjem i grijanjem uz pomoć sagorijevanja tradicionalnih goriva. Prljav zrak koji udišemo izravno šteti i ekonomiji jer se zbog bolesti koje izaziva smanjuje broj radnih dana u godini. Jednako tako, troškovi koje trpe državni zdravstveni sustavi zbog bolesti izazvanih lošim vodoopskrbnim sustavima postali su neodrživo visoki. Statistike su krajem prošlog stoljeća pokazale da više od dva milijuna djece godišnje umire prije nego što navrši pet godina života od posljedica izazvanih trovanjem hrane skuhane u prljavoj vodi...

Nabrajati se može u nedogled. A što je najgore, nije riječ o relativno apstraktnoj i donedavno prilično neopipljivoj teoriji o opasnostima od čovjekovim djelovanjem izazvanog globalnog zagrijavanja, nego o financijski relativno jednostavno, često i jeftino, rješivim posljedicama lošeg upravljanja siromašnim državama. Teorija "dajte nam da rastemo, kasnije ćemo čistiti" ondje ne funkcionira. Potrebno je samo nekoliko osrednjih dugoročnih kredita i nekorumpirana državna uprava. Upravo ovdje vraćamo se na problem Paula Wolfowitza. Najveći je globalni problem, naime, više nego očito - korupcija.

Međunarodne financijske institucije, u kojima se udobno uhljebilo nekoliko desetaka tisuća birokrata, već godinama su pod udarom ekološki svjesnih građanskih udruga, baš zbog porocima sklonih činovnika koji su spremni odobreni novac podijeliti s korumpiranim ministrima, najčešće u vladama zemalja iz kojih dolaze. Prethodni predsjednik Svjetske banke James Wolfensohn proveo je nekoliko oštrih istraga u instituciji i smatralo se da ju je, iako podaci nisu nikad objavljeni u javnosti, prilično očistio od korupcije. Banka je krajem njegova mandata u lipnju 2005. uspjela steći i dotad nedostignutu razinu povjerenja među građanskim grupama za pritisak, koje su godinama lobirale za njezino gašenje.

Promatrači, ali i velik dio zaposlenih u washingtonskom sjedištu, danas su uvjereni da se baš Wolfowitzevim dolaskom na njezino čelo institucija vratila desetak i više godina unatrag.

Tu svoju tvrdnju oni ne potkrepljuju Wolfowitzevom ljubavnom sapunicom, nego činjenicom da se u banci nakon njegova dolaska sve manje raspravlja o korupciji. Sve više se, međutim, bez ustezanja surađuje sa zemljama kojima vladaju već otprije poznate garniture korumpiranih političara, uvijek spremnih prihvatiti i najštetnije projekte ako u njihovoj realizaciji nanjuše i najmanju mogućnost za stjecanje osobne koristi.

Pozivi na Wolfowitzevu ostavku zasnovani su baš na tim pretpostavkama.  Naime, ako je čelnik najsnažnije globalne financijske razvojne institucije čovjek kojemu se ne može vjerovati, onda se ne može vjerovati ni instituciji, a ponajmanje tomu da će se razvoj, financiran novcem njezinih dioničara, temeljiti na ekološki, ekonomski, ili bilo kako drukčije održivim načelima.
Viktor Vresnik