Nepoštovanje riječi pošast je našeg društva

Glavni urednik Glasa Koncila reagirao je na moju prošlotjednu kolumnu i prozvao me zbog uvredljivog etiketiranja njegove osobe, ali mi je na kraju to i oprostio, uputivši čitatelje da te etikete prišiju meni. Pošteno. Ali, koliko god se suzdržavao od ljutnje i srdžbe, ja gospodinu Mikleniću nipošto neću oprostiti što je u svom odgovoru ostao ukopan ne u svom mišljenju, nego u svom tvrdoglavom nemišljenju. Nisam ja nijednu etiketu uputio na gospodina Miklenića kao čovjeka, nego na gospodina Miklenića kao novinara i urednika crkvenoga glasila koji svojim pisanjem vrijeđa zdrav razum i odbacuje logiku.

On podsjeća da je u svom uvodniku problematizirao to što je za čak “28 urednika, producenata i novinara problematično da bi u programu bio prisutan i hrvatski patriotski diskurs, a oni djeluju na javnoj televiziji koja se službeno zove Hrvatska televizija”. Ja sam, pak, problematizirao to što gospodin Miklenić problematizira problem koji takav kakvim ga on opisuje uopće ne postoji. Problematizirao sam i to što gospodin Miklenić sve svoje znanje o tom “slučaju” crpi isključivo iz jedne škrabotine direktora programa HTV-a. Pritom naputak Domagoja Burića tretira kao nepogrešivo i neupitno Sveto pismo na temelju kojega ljude koji su mu se usprotivili proglašava neprijateljima hrvatskih nacionalnih interesa. To da su sposobnosti logičkog zaključivanja gospodina Miklenića jako ograničene doista nije nikakva etiketa, nego naprosto činjenica koju on i svojim odgovorom još jednom vrlo zorno dokazuje.  On je najprije 28 ljudi, konkretnih osoba s imenom i prezimenom, proglasio neprijateljima i izdajnicima.

Glavni urednik Glasa Koncila piše da mi oprašta etikete, ali ja njemu ne opraštam što i dalje prkosi logici

Ja sam, pak, ne u njihovu obranu, nego kontra Miklenićeva neutemeljenog žigosanja ljudi, naveo neke emisije koje su ti ljudi do sada radili. A on će na to da sam ja “stao u žestoku obranu nekih emisija HTV-a” o kojima on nije “napisao niti jedno slovo”. Naravno, njegov je patriotski diskurs poput tenka jer on gazi po ljudima ne zbog njihovih djela, o kojima on nema pojma, nego samo zato što o njima misli i škraba Domagoj Burić. Jer on je patriot, a oni nisu. Istina, Miklenić u svom odgovoru tolerantno tim “nekim ljudima” dopušta “puno pravo i slobodu da se ne prepoznaju u hrvatskom patriotskom diskursu”. A što taj hrvatski patriotski diskurs zapravo jest, imaju pravo presuditi samo oni koji su za to kvalificirani prema Burićevim i Miklenićevim kriterijima: zastava u rukama, Hrvatska na usnama. Nikakav drukčiji način promicanja hrvatske kulture, baštine i identiteta za njih ne vrijedi ako se iznad svega ne vijore zastave, ne pjeva se “Moja domovina” i ne ispaljuje se vatromet, po mogućnosti na hrvatskoj granici, i to isključivo istočnoj. 

Pod sumnjom sam sada, naravno, i ja. Gospodin Miklenić pita: “Smatra li g. Pofuk da Hrvatska televizija treba zastupati neke anacionalne, internacionalne, nadnacionalne ili neke druge interese?” Naravno da treba. Samo, Miklenićima i Burićima oduvijek je bilo nemoguće objasniti kako promicanje internacionalnih i anacionalnih vrijednosti itekako može biti stvar od prvorazrednog nacionalnog interesa. Evo, baš me zanima u koju bi nenacionalnu ladicu gospodin Miklenić strpao glazbu Bacha, Beethovena, Mozarta ili Čajkovskog čije prisustvo u programu HTV-a ja smatram nacionalnim interesom, baš kao i Zajca, Lisinskog, Bersu, Papandopula ili Šuleka, kojih također na HTV-u nema? Uostalom, u svjetlu njegova patriotskog diskursa mogao bih Domagoja Burića pitati zašto je silni novac javne televizije spiskao na seriju o rimskim carevima, a ne o hrvatskim vladarima? Ili se on možda baš zbog takvog patriotizma bavio samo ludim rimskim carevima koji će mu biti kontrastni uvod u serijal o mudrim hrvatskim vladarima?

Pisanje bez ikakve logike, osim one koja u vidu ima samo unaprijed zadani cilj, danas je jedna od najpogubnijih pošasti koje haraju hrvatskim društvom.

Miklenići i Burići ovdje su istaknuti samo kao simptomi. Ta opasna zaraza nepoštivanja riječi i njihova smisla u posljednje se vrijeme očituje i u mnogim gnojno-krastavim dokumentima, zaključcima i rješenjima državnih i strukovnih tijela. Recimo, zaključak Hrvatske liječničke komore da je u slučaju Mirjane Pukanić pogriješila samo jedna liječnica koja nije imala pravo napisati uputnicu, ali ju je zato napisala izvrsno.

No, osim što je simptom općeraširene bolesti, na Božjeg sam slugu osobito kivan što nimalo ne haje za predivan i strahopoštovanja vrijedan redak Svetog pisma (onog pravog) koji kaže: “U početku bijaše Riječ”. I to riječ koju evanđelist Ivan na grčkom piše “logos”.

Branimir Pofuk