Je li Isus ovo (Mt 5, 38-42) rekao i je li evanđelist ovo zapisao da se mi brzo potrudimo nekako drugačije te riječi protumačiti? Ili je namjerno zaoštrio svoje izražavanje da se zaista zamislimo što je htio reći? Očito mu je bilo važno da o tome razmislimo. I u sukobu s onim koji nas želi iskoristiti važnije je misliti na njegovo dobro nego na čuvanje svojih prava. A svoja prava ipak treba poznavati i čuvati ih.
U određenim sukobima to nije lako razlučivati. Isus govori o stavu prema nasilniku.
Od prvog časa traži da nasilnika ne smatramo neprijateljem - da mu ne želimo zlo ni kada bi se od njega baš morali braniti, odnosno braniti druge ugrožene. U tome je Isus sasvim jasan: neprijatelj kao takav ne postoji; mržnja je zlo i kada bismo zločinca mrzili. Ne smijemo mu dopustiti da nas svojom mržnjom navede na mržnju. Onda i njegovo zlo u nekim slučajevima moramo odbijati, ali time ga zapravo oslobađamo i od zla koje je u njemu.
U ratnim godinama znali smo o tome raspravljati s nekim vojnim zapovjednicima. Jedva su nas slušali - načelno bi čak priznali da Isus ima pravo, ali bili su uvjereni da se to na bojišnicama ne može provesti. Ipak, bilo je - makar rijetkih - junaka opraštanja. Tko uspije protivnika bez mržnje svladati i onda mu se ne osvećivati, čak ga ne klevetati - čini ono što Isus traži.
Koliko god to izgledalo nedohvatnim - i u ratnim okolnostima kršćanin mora nastojati u protivniku vidjeti čovjeka kojega Bog ljubi, zbog čijega zla Isus trpi. Zlu koje dušmanina zadesi kršćanin se ne raduje - ni onda kada sve čini da ga spriječi činiti zlo.
Težak je ovo nauk, svaku priliku treba iznova proučavati, ali zašto bi inače vojska imala svoje svećenike? Nije vojnom dušebrižniku lako učiti vojnika da moli i za onoga na koga možda upravo puca. Ali - kršćanstvo nije pravo, nego ljubav.
