Prije nekoliko dana u splitskoj je bolnici nakon sedmodnevne kome preminuo 19-godišnji češki mladić, koji je na plaži u Brelima pao s gumenog koluta koji je vukao gliser te zadobio smrtonosnu frakturu lubanje. Tjedan ranije, u nedalekoj Baškoj Vodi, 63-godišnji je Čeh, nakon što mu je pozlilo u moru pred hotelom Milenium, izašao na plažu i srušio se mrtav. Tjedan ranije, u kamenolomu kod Basta, točno iznad Baške Vode, pronađeno je tijelo nestalog 68-godišnjeg češkog turista koji se dan ranije s grupom izletnika popeo na Biokovo, upisao u knjigu gostiju na vrhu Sveti Ilija te izdvojio iz skupine i pao s pedesetmetarske litice. Tjedan ranije, 43-godišnjem Čehu koji se kupao u moru ispred autokampa Solaris u Šibeniku gliser je posjekao obje noge.

Prokletstvo

Potonji je nesretni češki turist, međutim, ipak nekako preživio. Baš kao i 159 njegovih sunarodnjaka iz airbusa češke kompanije ČSA, kojemu se prije par dana pri polijetanju s Krka zapalio motor, nakon čega ga je s jednim preostalim motorom pilot uspješno prizemljio na pulski aerodrom. Priča o češkom avionu nema, naravno, izravne veze s pričama o Česima koji se pentraju dalmatinskim vrletima i plivaju trajektnim rutama, ali to sad već izgleda poput prokletstva. Barem stotinu i šezdeset čeških turista na povratku kući prepričavat će tako uzbudljive pustolovine s hrvatske obale: oni će moći reći da su preživjeli ljetovanje u Chorvatskoj.

Arkadija tisuću otoka na istočnoj strani Jadrana, pitoma i blaga obala toplog mora i zelenog hlada, gdje je najstrašnije morsko stvorenje ježinac, najveći rizik kockanje s ribljim menijem, a jedina realna životna opasnost umiranje od dosade ili ljepote - arhipelag gušta kojemu čak i domoroci zamjeraju nedostatak sadržaja i bilo kakve avanture, nazivajući ga rajem za penzionere i rekonvalescente, te "pasivnom zemljom za pasivni odmor" - za našu je češku braću iz nekog razloga, međutim, surova poput Ognjene zemlje.

Takav narod

Ono što su za dokone američke ili francuske turiste-avanturiste Bejrut, Bagdad ili svirepa, nepristupačna prostranstva Afganistana, to je za dobrog turista Švejka Dalmacija - daleka, egzotična, lijepa, ali opasna zemlja u koju zabrinute češke obitelji ispraćaju svoje najmilije onako kako drugdje u svijetu familije ispraćaju fotografe i snimatelje National Geographica. Oni koji se vrate prikazuju onda zadivljenim prijateljima u pivnici fotografije s jahanja velike, žute banane nepreglednom pučinom ispred Zaostroga, fascinantne pejzaže Podbiokovskog kanala uhvaćene s vjetrovitog Svetog Ilije, ili slike strašnih morskih zvijezda snimljene negdje u modrim dubinama gradske plaže u Makarskoj.

Jahanje velikih gumenih tuljaka, uza sav respekt prema opasnostima koje taj okrutni sport nosi, ponešto je ipak - dopustite tu mogućnost - bezopasnije od, šta ja znam, jahanja bijelih psina pod južnoafričkim hridinama. Eto, i ti nepristupačni dalmatinski otoci, koliko god se plovidba oceanskim džunkama i kon-tikijima ne može mjeriti s avanturama na hrvatskim trajektima, ipak nisu pacifički koraljni grebeni. U čemu je onda stvar? Zašto onda svakoga ljeta više Čeha izgubi glavu na jadranskom plavom žalu nego što ih je stradalo za ruske intervencije 1968. godine?

- Česi su takav narod. Ljudi mogu stotinu puta biti informirani o tome što sve mogu učiniti bura i veliki valovi, ali Čeh misli da će sve to bez problema savladati - jednostavno je na konferenciji za novinare objasnio češki ministar vanjskih poslova Cyril Svoboda.

Šlape i disalice

Press konferencija je bila sazvana pred ljeto, u svibnju, povodom posebne analize koju je dalo izraditi njegovo ministarstvo i koja je pokazala da Česi ginu isključivo zbog, citiram, "precjenjivanja vlastitih snaga i podcjenjivanja opasnosti", odnosno - da skratim - jer su takav narod. Konzulica Republike Češke u Hrvatskoj Veronika Honcova zbog toga svake godine u lipnju preseli svoj ured u Podstranu kraj Splita, odakle radioemisijama na češkom te stalnom linijom s MUP-om i Gorskom službom spašavanja, koordinira golemom češkom ekspedicijom u Dalmaciji.

Prošle godine u Hrvatskoj je tako ljetovalo 615 tisuća Čeha, a ove godine očekuje ih se i do milijun. Koliko god te brojke izgledale velike - broj čeških turista u Hrvatskoj raste brže čak i od broja dragovoljaca Domovinskog rata - po brojnom stanju Česi su tek peti ili šesti na ljestvici ljetne seobe naroda na Jadran. Pa ipak, po broju noćenja na traumatologiji splitske bolnice oni su uvjerljivo na prvom mjestu. Samo prošle godine čak 107 čeških turista poginulo je na godišnjem odmoru, od čega njih trinaest na zimovanju na slovačkim planinama, a dvadeset na ljetovanju u Hrvatskoj. A da pritom nijedan od njih dvadeset, vjerovali ili ne, nije poginuo u prometnoj nesreći.

Ukucate li, primjerice, u internet tražilicu pojmove "njemački turist", "francuski turist" ili "talijanski turist", Google će vam izlistati uobičajene priče o turistima koji troše toliko i toliko eura dnevno, žale se na nedostatak wellnessa u hotelu ili pak neobično nalikuju Anti Gotovini. Zatražite li, međutim, od Googlea pojam "češki turist", monitorom će vam se prostrijeti stranice i stranice internetske crne kronike o turistima koji su se na Biokovo uputili u šlapama, zaronili po koralje s dječjim disalicama ili se uputili preko Velebitskog kanala na plastičnom madracu.

Romantici

Novine su tako ovih dana zabilježile priču radnika u nekom turist birou na makarskoj rivijeri koji svjedoči kako ga češki turisti gotovo svakodnevno pitaju koliko, onako ugrubo, treba plivajući do Brača. Prije neki dan grupa nešto opreznijih čeških turista, umornih od puta, u Turističkoj zajednici Rakovica raspitivala se je li opasno spavati - uz cestu!

Takvi su Česi. I mogu stotinu puta biti informirani o tome da je Brački kanal ponekad nesavladiv i za Jadrolinijine trajekte, a da za uspon na Velebit nije dovoljna bočica mlake coca-cole - Čeh misli da će sve to bez problema savladati.

Ta je stvar, međutim, koliko god često tragična, barem jednako toliko i romantična. Da su službenici češkog Ministarstva vanjskih poslova prije ovog ljeta pitali mene kakav su oni to narod, pa im je svako dalmatinsko brdo Himalaja, svaka plaža Magellanov prolaz i svaki madrac Titanic, ja bih im odgovorio da su naša bohemska i moravska braća - posljednji neiskvaren europski narod. Da: neoprezni i ponekad baš blesavi u svojoj naivnosti, ali zato skromni, štedljivi, veseli i neiskvareni. Za takve ljude, na žalost, dvadeset prvo stoljeće i vrela, šarena konzumentska klima betoniranih europskih rivijera često je svirepa i okrutna poput afganistanskih ili iračkih pejzaža.

U vrijeme kad dobrostojeća europska srednja klasa dolazi na Jadran samo da bi se žalila na manjak wellnessa, lounge-barova, glamuroznih evenata i onaj otrcani "nedostatak sadržaja", a njena se djeca nakljukana ecstasyjima neurotično tresu po elektrificiranim plažama Novalje, žaleći se na neispravne topove za pjenu i nedostatak McDonalds'a, u vrijeme kad visoko društvo beživotno pluta Jadranom na golemim, kabastim kašetama što ih preuzetno nazivaju jahtama, žaleći se na skupoću kokaina i manjak Paris Hilton - dobri se turist Švejk u plastičnim japankama penje na Biokovo da uživa u pogledu, gušta plivajući u čistom moru, jaše gumene dječje banane, roni diveći se srebrnim šparićima i ne žali se ni na što.

Nisu odrasli

To, pak, što se ponekad na Biokovu oklizne u oznojenim šlapama ili se pedalinom zaputi prema Hvaru, nikad nije zbog toga što se nakljukao ecstasyjem: u njega je još živ kod nas odavno izumro avanturistički duh dječjih filmova na kojima smo jednako odrastali, podjednako pustolovni živac poljske braće Loleka, Boleka i Janošika, koliko i slavni optimizam legendarnih Pata i Mata, genijalnog dvojca iz češkog crtića "A je to". Koji, kako je poznato, mogu stotinu puta biti informirani o tome da se ne može miješalica za beton sklepati od centrifuge stroja za pranje rublja, ali će i dalje misliti da mogu to bez problema napraviti.

I kad ih na kraju strese struja iz improvizirane miješalice, i kad ih bura pod Biokovom odnese tamo odakle nema povratka, Pat i Mat će - znam, nije Ljubomiru Benešu i ostalim njihovim roditeljima nikakva utjeha, ali ipak - umrijeti zato što su previše voljeli život.

Česi naprosto nikad nisu odrasli. I ja im zavidim na tome. Mada nije naodmet da se, prije nego se u sandolini napravljenoj od starog bojlera otisnu s burom u leđa, ipak kod svoje konzulice raspitaju koliko, onako ugrubo, ima do te, kako se zove, Palagruže.
Boris Dežulović