ZAGREB - Nevena Rendeli, voditeljica ovogodišnje “Dore” , u razgovoru za Studio otkrila je s kojim se sve predrasudama susreće zgodna žena u njezinu poslu. Jedna od rijetkih televizijskih voditeljica s čak dva završena fakulteta povjerila nam je da je kao djevojčica maštala o književnoj karijeri te otkrila kako bi uskoro voljela raditi pravu žensku emisiju.

• I ove godine jedna ste od voditeljica ‘Dore’, jednog od najgledanijih TV projekata. Imate li tremu uoči izlaska na pozornicu?

- Još ne, kod mene se trema javlja tek uoči samog nastupa, ali na sreću onog trenutka kad stanem pred kamere najčešće nestane.

• Pratite li i privatno ‘Doru’ i ‘Eurosong’ i koje su vam pjesme ostale u sjećanju?

- Kao mala često sam pratila izbor za pjesmu Eurovizije. Tko može zaboraviti legendarnu pobjedu grupe Riva, a da ne pričam o imitiranju Tajči, koja je sljedeće godine u Zagrebu. Znam da mi je mama šivala haljinicu po uzoru na onu njezinu narančastu. Posljednjih godina, ako ne radim, također pratim Euroviziju više zbog samog showa nego zbog pjesama, a još odmalena mi je želja imati priliku u eter izgovoriti: ‘Croatie, douze points’.

• Što mislite, cijeni li publika kod televizijskih voditeljica više inteligenciju ili ljepotu i koji je vaš adut u tom smislu?

- Ukusi su različiti. Ali, mislim da će publika ipak unatoč popularnosti ‘ljepotica’ na ekranima uvijek više cijeniti šarm, duhovitost i inteligenciju. Ako se to još spoji s dobrim izgledom - bingo. Teško mi je govoriti o svojim adutima, ali ako moram nešto izdvojiti, onda je to spontanost i ustrajnost. Pretpostavljam da sam se oslanjala samo na jedno od toga, ne bih danas bila ovdje gdje jesam jer nisam najljepša, a vjerojatno ni najpametnija.

• S kojim se sve predrasudama zgodna žena susreće u vašem poslu?

- U ovom te poslu ne diraju predrasude jer su one tu da se ruše, no ubija te stavljanje u ladice. I nije to samo problem zgodnih žena nego žena općenito. Ako si solo, pitaju te kad ćeš naći dečka, ako si u vezi, kad ćeš se udati, ako si u braku, kad će djeca, a ja bih najradije odgovorila - a što vas se to tiče.

• Na televiziju ste došli prije pet godina zajedno s Vanjom Halilović i Ivom Jerković. Kako objašnjavate to sto ste uspjeli opstati i postati prepoznatljivo televizijsko lice?

- Parafrazirat ću jednu poznatu izreku: Televizija jede svoju djecu! Mi smo svi potrošni materijal, lako zamjenjiva roba, a uspjeh je ako na vrijeme shvatiš da je ovaj posao maraton, a ne utrka na 100 metara. Oni koji su mislili drukčije odavno su izgorjeli. I dok muškarci kod nas na televiziji s godinama postaju šarmantniji, zanimljiviji i uvjerljiviji, mi žene moramo se pomiriti s tim da nas jednog dana ekran ‘više neće voljeti’. Zato sam se od samog početka bavila i onim dijelom karijere za koji nije najvažnije da li se lijepo smiješ nego imaš li što reći: novinarstvom.

• Na HTV-u radite i novinarski i voditeljski posao. Što vam je draže?

- To su dva posla koja se na televiziji nadopunjuju. Nikad nisam radila emisije za koje se od mene tražilo da samo pročitam nešto što je netko drugi napisao, to je vjerojatno rezultiralo s više pogrešaka u početku, no zato sam naučila sudjelovati u stvaranju svakog dijela ovog posla. No opet, nijedno vođenje me ne veseli toliko kao reportaža na koju potrošim dva dana snimanja, osam sati montaže i izgubim živaca i živaca, ali opet ostavim neki trag.

• Na HTV-u ste radili u svim programima osim u Sportskom. U kojem vam je programu tj. emisiji najlakše i najljepše raditi?

- Najlakše nije uvijek bilo i najljepše, i obrnuto. Voljela sam raditi ‘Nedjeljno popodne’, iako mi se čini da bih iz ove perspektive sve to drukčije napravila. Sviđa mi se i ovo što trenutačno radim u Hrvatskoj uživo, no možda je najljepše raditi ‘Boje turizma’ ljeti, jer vjerojatno nikad ne bi na taj način obišla Hrvatsku.

• Imate li neki profesionalni cilj?

- Naravno da imam, ali još uvijek čekam pravu priliku. Bila bi to jedna prava ženska mozaična emisija, ali ne samo s trivijalnim sadržajem, što trenutačno nažalost uopće ne postoji.

• Diplomirana ste novinarka i sociologinja. Koliko se, u današnje vrijeme, cijeni znanje?

- Kad pogledam za kolike plaće rade moje kolege s faksa, svi mladi i obrazovani ljudi, mogu samo odgovoriti: uopće se ne cijeni. S druge strane, kad pogledam tko je na rukovodećim mjestima zahvaljujući nepotizmu i ‘rođacima’, jasno mi je što se cijeni. No neki dan sam opet gledala odličan dokumentarac ‘Novo, novo vrijeme’ i, na sreću, primijetila da se neke stvari možda polako, ali ipak mijenjaju.

• Kao djevojčica sanjarili ste o karijeri književnice. Možemo li jednog dana očekivati i vaš roman na tržištu? O čemu biste voljeli pisati u svom prvijencu?

- Da, o tome sam sanjarila kad sam bila mala, a onda sam odrasla i shvatila da za dobrog pisca nije dovoljno što si odličan čitatelj. Pišem ja i dalje, ali pisanje je proces s kojim nikad nisi u potpunosti zadovoljan, a ja definitivno još nisam spremna na takvu vrstu kritike. Zato moj prvijenac neće biti roman nego nešto jednako zanimljivo, ali ne možda tako zahtjevno, no o tome ću kad dođe vrijeme.

• Što radite u slobodno vrijeme? Imate li kakav hobi?

- Čitam i pišem, a kad me zabole oči i još neki dijelovi tijela, boksam. Moji doma kažu da sam im, s obzirom na moju hiperaktivnost, nakon boksa takva izmoždena i umorna najdraža.