Posljednji dan veljače Hrvatska je dočekala sa 317.625 nezaposlenih, što je 8063 više nezaposlenih nego u siječnju, ali i 54.804 više nezaposlenih nego u veljači 2009. godine.
Najgori neprijatelj banke
Ovakva statistika Zavoda za zapošljavanje, najgora u posljednjih pet godina, posljedica je toga što je Hrvatska globalnu krizu dočekala nereformirana, nezavršene tranzicije i posve nepripremljena na negativnu jeku s opustošenih zapadnih tržišta. Hrvatskoj danas optimistični analitičari, mahom iz bankarskih krugova, proriču da će prve pozitivne pomake na tržištu rada doživjeti tek početkom 2011. godine. U toj priči nije nimalo nevažno da je bankarima građanski strah od nezaposlenosti (pa i svaki strah uopće) jedan od najgorih neprijatelja.
Kada štede, a statistike doista pokazuju povećanu stopu građanskih depozita u bankama, prestrašeni građani (ali i kompanije) ne zadužuju se. Njihova štednja, na tržištu koje živi u atmosferi krize i straha za vlastitu egzistenciju, bankama postaje mrtvim kapitalom koji nemaju kamo plasirati. Zato i takav, vrlo suzdržan optimizam bankarskih analitičara treba prihvatiti s rezervom.
S druge strane, iz krugova poslodavaca koji ovih dana prolaze kroz dosad najtvrđu rundu pregovora s Vladom mogle su se čuti i daleko tamnije prognoze koje do kraja ove godine ne isključuju mogućnost preskakanja društveno teško izdržive granice od 400.000 nezaposlenih.
Za razliku od bankara, poslodavci u radničkom strahu ponekad mogu pronaći saveznika -prestrašeni zaposlenici lakše pristaju na ustupke, a i Vlada će, strahujući od ekonomske katastrofe kojoj zapravo ne vidi kraj, a samim time i od sve žešćeg pritiska biračkog tijela koje ju je izabralo, vjerojatno biti mekša u pregovorima. Ali koliko god da je relativno jednostavno definirati razorne posljedice nezaposlenosti, toliko je svako predviđanje puta za izlazak iz naoko nemoguće situacije jednako planiranju puta na Himalaju s pokvarenim kompasom.
Otvori li se Vlada prema zahtjevima poslodavaca i radikalno zareže u poreze i doprinose (u kakav ishod pregovora je doista teško povjerovati), ostavit će na cjedilu sve čija se radna mjesta financiraju iz državnog proračuna. Takvih je u Hrvatskoj mnogo i bit će vrlo nezadovoljni.
Vlada u pat-poziciji
Odbije li Vlada izaći ususret poslodavcima i ne oslobodi li ih barem dijela nameta, morat će se suočiti s novim valom bankrota i otkaza koji će, za posljedicu, opet dovesti do smanjenog priljeva novca u proračun. A uz poslodavce koji su argumentima i vlastitim financijskim kapitalom najbolje naoružani za pregovore, Vlada mora još računati i na nimalo prijateljski nastrojene sindikate, ponovno radikalizirane seljake koji se smatraju prevarenima, umirovljenike i ratne veterane koji nemaju razloga dobrovoljno se odreći stečenih prava koja smatraju zasluženim. Pogotovo ne u situaciji kada im nitko ne jamči da to današnje odricanje nije samo otvaranje puta prema budućim rezanjima njihova standarda.
Ne nađe li uskoro izlaz iz pat-pozicije u koju se sama dovela, Vlada može otići. Danas više vjerojatno ni njezini vlastiti birači ne bi nakon takvog poteza bili uvrijeđeni. Hrvatsku, međutim, muči daleko veći problem od jednokratne (pa i višekratnih) smjene garniture koja se voli smatrati nesmjenjivom.
- Hrvatskom vodstvu, ali i Hrvatima općenito, nedostaje vizije. Mi kao da ne znamo gdje smo, a sasvim sigurno ne znamo gdje bismo željeli biti za deset godina - rekao mi je baš jučer predsjednik uprave hrvatskog ogranka velike međunarodne korporacije. A zato jer ne znamo što bismo željeli biti, mi iz godine u godinu vučemo poteze naslijepo, i promašujemo.
Naoko opća teza postaje bolno preciznom povežemo li je s najnovijom statistikom državnog zavoda za zapošljavanje: “u odnosu na prošlu godinu najveći porast nezaposlenosti zabilježen je u dobnoj skupini od 25 do 29 godina (33,8 posto), što ukazuje na poteškoće u pronalasku zaposlenja osoba koje prvi put izlaze na tržište rada”.
Još jedan detalj otkriva prošlog tjedna objavljena analiza analitičara Raiffeisen banke: “Iako osobe s visokoškolskim obrazovanjem imaju najmanji udio u nezaposlenosti, upravo je najveći rast nezaposlenosti u odnosu na kraj siječnja 2009. zabilježen u toj kategoriji”.
U prijevodu: zato što ih pogrešno školujemo, naša djeca danas ne mogu naći odgovarajući posao. Zato što se pokazalo da diploma ne znači automatski i osposobljenost za posao, takvi “visokoobrazovani” kadrovi, koji su ujedno i najskuplji, danas najbrže gube posao.
U toj priči “pogreška u školovanju” nije samo izbor pogrešnog, često i izumirućeg zanimanja, nego i automatska pretpostavka da će naš diplomac nakon izlaska s fakulteta “pronaći” posao. U svijetu u kojem živimo, a još više u onome prema kojem idemo, mogućnost stvaranja vlastitog radnog mjesta cijeni se daleko više od sposobnosti da se taj posao pronađe.
Treba nam novi ekosustav
Mjere s kojima nas ovih dana zasipa Vlada, čak i neovisno o raspletu njezinih pregovora s poslodavcima, zato će i dalje biti kratkoga daha. Usmjerene prema gašenju posljedica kriznog požara umjesto prema stvaranju ekosustava u kojem takvi požari teško nastaju. Suočavanja s radikalnim promjenama koje suštinski mijenjaju i naše privatne živote nikada se nisu mogla svrstati u kategoriju popularnog. Današnji susret sa statistikom nezaposlenih jednako je odraz nesposobnosti naše vlade da osigura dobro poslovno okruženje u državi, koliko i nevoljkosti (tu ipak ne bih govorio o nesposobnosti) hrvatskih građana da se prilagode prilično surovim pravilima kapitalističke poslovne etike.
