Je li Carla prevarila Sarkozyja? Je li joj on odmah uzvratio? Je li papa katolik? Nisu li za cijeli svijet Francuzi sinonim za razvrat (nekad se sifilis u dobrom dijelu svijeta nazivao ‘francuska bolest’)? Ili, da budemo nježniji, prisjetimo se Wilderova filmskog klasika “Ljubav poslije podne” i citirajmo Mauricea Chevaliera: “U Parizu se bolje jede. I u Parizu ljudi vode ljubav, dobro, ne možda bolje, ali u svakom slučaju češće”.
Carla Bruni nije nikad pred Sarkozyjem skrivala da je “žderačica muškaraca” (to joj je i poluslužbeni nadimak u francuskom tisku).
Štoviše, ona se ponosila svojim razmaženim hirovima i tvrdila da “uvijek uzima što želi”, najčešće, na određeno vrijeme, moćne i popularne muškarce (Jagger, Clapton, Donald Trump, otac i sin Enthoven, Laurent Fabius, Kevin Costner…) Sama je rekla Figarou: “Ja dresiram muškarce, ja sam mačka... Monogamija me strahovito zamara. S vremena na vrijeme i ja sam monogamna, no preferiram poligamiju i poliandriju...”
Osim toga, dio francuskog tiska pisao je čak i prije dvije godine, kad je par Bruni-Sarkozy nenadano objavio zaruke i potom vjenčanje, kako u toj “nevjerojatnoj ljubavnoj priči” ima nešto ishitreno.
Neposredno prije njihova susreta Sarkozy je u svojoj autobiografiji zapisao kako je Cecilia njegova “istinska srodna duša… osoba bez koje ništa od onog što radim ne bi bilo moguće”. Kad je shvatio da ga Cecilia ipak nepovratno napušta, odlučio se za klasičnu političku “kontrolu štete”: započeo je odmah veoma javnu vezu sa ženom nalik Ceciliji, potom joj predložio izlet u Disneyland (gde je neprestano odlazio s Cecilijom i djecom), te u Egipat (gdje je Cecilia bila sa svojim ljubavnikom).
Kako se očito ne želi zamarati sitnicama, Sarkozy je u žaru ljubavi Carli poklonio isti onaj Diorov prsten od bijelog zlata sa srcem od sitnih rubina kojim je pokušao ponovno pridobiti Ceciliju (Victoire de Castellane, dizajnerica tog prstena, čak je i Cecilijina najbolja prijateljica).
Zašto nabrajamo te primjere ljubavničkog nemara moćnog Sarkozyja? Da pokažemo da je njemu kao Francuzu najvažnije da ne ispadne prevareni muž - ucviljeni jadnik, pa problem imidža rješava oštrim mjerama, kako prije, tako i sada.
Zato je tako promptno uzvratio svojoj trećoj ženi, koja se vjerojatno zasitila državničkih parada i protokola i ponovno poželjela živjeti kao kad je bila mlada i navodno gola s gitarom u ruci otvarala gostima vrata svog pariškog stana.
