Sasvim je pogrešno da se uznapredovali politički sukobi u HDZ-u i SDP-u, koji za posljedicu imaju i odstranjivanje dijela dosadašnjeg članstva, proglašava čistkama. Kao što se čistkom ne može zvati zahuktala antikorupcijska kampanja.
Upotrebom staljinistički konotiranog termina legitimno se unutarstanačko pospremanje pokušava denuncirati kao nedemokratski ili totalitarni ispad. Mogu se tako čuti lamentiranja o povratku strašnih olovnih vremena, kao da bi se recentni događaji u dvije najveće hrvatske stranke naslanjali na dramu otprije skoro četiri desetljeća, nakon sloma hrvatskog proljeća. Govori se o stvaranju atmosfere straha, spominju hapšenja.
Sigurno je da nijedna organizacija, pa tako ni politička partija, ne može funkcionirati bez prihvaćanja nekih unutarnjih regula i pravila ponašanja. Da se radilo o sukobu mišljenja, onda bi se eliminacija sanaderovaca iz HDZ-a i bandićevaca iz SDP-a mogla smatrati nedemokratskom aberacijom.
Ali ovdje se radi o raščišćavanju na temelju bitnih povreda stranačkih statuta i otkazivanja elementarne lojalnosti stranačkom rukovodstvu.
HDZ i SDP iz svojih su redova prvo izbacili predsjedničke kandidate koji su se odlučili natjecati za šefa države mimo stranke, odnosno bitno šteteći interesima svojih stranaka. Vladajući HDZ potom je ekspresno izbrisao pučistički raspoloženog Ivu Sanadera i skinuo funkcije društvu njegovih prijatelja.
Nakon razlaza s Milanom Bandićem, koji je funkcionirao kao stranka u stranci, SDP je nužno pokrenuo proces konsolidacije - formaliziranje raskida s njegovim ljudima i stranačkim ograncima.
Bez odlučnog rastanka s unutarnjim uzurpatorima stranke bi pristale na anarhiju i vlastito rastakanje. Utoliko se recentni procesi ne mogu smatrati izrazom invalidne unutarstranačke demokracije ili nesnošljivosti prema drugačijem mišljenju i političkim razlikama. Što nikako ne znači da je u tom pogledu s hrvatskim političkim strankama sve u redu.
Nadalje, isključivanje stranačkih odmetnika nikako se ne može zvati čistkom zato što se taj pojam uglavnom povezuje s totalitarnim sustavima, u kojima je razlaz s partijom podrazumijevao i dramatične, nerijetko i za život opasne reperkusije. Nakon sloma maspoka slijedila su hapšenja, politički procesi, zatvaranja. Politički su otpadnici kriminalizirani. Takvi su scenariji danas nemogući, pa je plašenje javnosti reprizom 71. ili kratkovidno ili zlonamjerno. U višestranačkoj demokraciji izbacivanje iz stranke ne znači političku smrt. Niti se reperkutira na profesionalni i društveni status pojedinaca.
Ako Sanader završi u zatvoru, to sigurno neće biti zato što je izbrisan iz HDZ-a. Kao što iz SDP-a izbrisani Bandić nije politički eutanaziran, nego pokreće vlastitu stranku. Profesor Nenad Zakošek tvrdi da izbacivanje Sanadera iz HDZ-a ili bandićevaca iz SDP-a nije demokratski sporno - riječ je o potezima kojima se “osigurava opstanak stranke i minimum političke koherentnosti” - ali je, prema njegovom mišljenju, i dalje sporna mršava unutarstranačka demokracija koja se očituje u oligarhijskom ustroju, izostanku programske diskusije unutar stranaka kao i njihova dijaloga s civilnim društvom. Sporna je praksa koja je omogućila Sanadera i Bandića.
