Da je, na primjer, htio dovesti u Vladu nekog suvislog sveučilišnog profesora kojega bi mogao bez nelagode pokazati u Bruxellesu kad ga pitaju "a što ćemo s pravosuđem", pa barem bi ljubomorni kolege tog premijerova odabranika požurili to prijateljima ispričati na kavi. Problem je što Sanader očito nije nikoga ni nagovarao da mu bude ministar. Naprotiv, opet je redom postavio samo one koji to silno žele biti i koji će mu na toj časti biti zauvijek zahvalni i beskrajno odani.
| Problem je što Sanader očito nije nikoga ni nagovarao da mu bude ministar. Naprotiv, opet je redom postavio samo one koji to silno žele biti i koji će mu na toj časti biti zauvijek zahvalni i beskrajno odani. |
Zar je moguće da nitko sa specifičnim znanjima, neovisan i iskusan, ne želi sudjelovati u najodgovornijem poslu desetljeća? Možda netko i želi, ali se pita što bi mu uopće dopustio raditi premijer koji se, sada je već tako očito, obožava okružiti inferiornim likovima.
Tu je izvor problema s blokadom pregovora, a ne u kancelariji slovenskog političkog luzera Dimitrija Rupela. Nije Rupel odabrao Anu Lovrin, premda bi to vjerojatno bio učinio da je mogao osobno sastaviti tim koji bi Hrvatsku pretvorio u puža na putu prema EU. Izabrao ju je Ivo Sanader. Njeni su promašaji stoga prvenstveno Sanaderovi neuspjesi. Nitko u Hrvatskoj, ni u Sloveniji, niti u Bruxellesu, nije kriv što Sanader nije našao bolju osobu za provođenje teških i važnih reformi.
Na stranu sad je li pitanje ulaska u EU više politička odluka ili datum ulaska u većoj mjeri ovisi o tome kad ćemo i koliko napredovati u promjenama. Da smo od sveg tog posla koji ćemo na koncu ionako morati završiti, da smo, dakle, napravili barem pola, sada bismo mogli svi naricati kako nas zla Slovenija muči i zaustavlja, kao što to čini novi šef diplomacije Gordan Jandroković, još jedan od kadrova probranih više da slušaju nego da misle.
Ili kao što to, svađajući se već pomalo sa samim sobom, sugerira predsjednik Stjepan Mesić, dok prijeti nekakvim imaginarnim totalnim raskidom sa zemljom koja počinje u predgrađu Zagreba. Želi li premijer Sanader i dalje da Hrvatska što prije uđe u Europsku Uniju. Ako želi, što ga je to točno motiviralo da za ministricu pravosuđa nanovo izabere Anu Lovrin? Jutarnji list napravio je jučer posao za premijera Sanadera. Saželi smo mu, da to stigne pročitati, sve što je njegova ministrica trebala napraviti u dvije godine koliko je bila u Vladi, a propustila je to učiniti.Recimo, od Hrvatske se traži da ministri prestanu birati predsjednike sudova. Ministrica je to ignorirala. Očekuje se smanjenje broja sudova. Nije ukinula nijedan. Propisuje nam se da, kao i druge zemlje EU, moramo uvesti sustav besplatne pravne pomoći. Lovrin nema odgovora. Traži se antikorupcijski program i sud. Ništa. Pita nas se gdje su mjere za sprečavanje sukoba interesa. Ana Lovrin ih nema. I tako dalje, i tako dalje.
Svejedno joj premijer Sanader još jednom daje povjerenje. Sebe pritom opet nastoji poštediti krajnje odgovornosti, i to tako što ministrici Lovrin na jednom stranačkom sastanku strogo dobaci: "Imaš šest mjeseci da provedeš sve te reforme". U redu. Ali, tko će biti odgovoran ako ona to ne uspije napraviti ni u tom bonus roku koji joj je premijer poklonio usred blokade pregovora s Europskom Unijom? Ministrica Lovrin? Da, ali nije bitno.
Sva je odgovornost za brzinu i ishod pregovora sada isključivo na premijeru Sanaderu. Dobio je izbore, izabrao je tim, ima Vladu koju mu čuva stabilna većina u Saboru, i ima ogromnu većinu građana koja želi ulazak Hrvatske u EU. Ništa Rupel. Ništa ZERP. Samo Sanader.
Nino Đula
